Patriotizam ne zanimaju ljudi već granice

Slučajnost je vjerovatno najzapostavljeniji pojam u ljudskom poimanju. Slučajnim nazivamo isključivo događaje koji su nebitni ili za nas nezadovoljavajući, o kojima se trudimo da i ne razmišljamo puno, ali ako se, pak, radi o nečemu što je imalo pozitivan uticaj na nas, onda zaboravljamo termin slučajnost i govorimo o - sreći.

Još se Aristotel zanimao za ovakvo poimanje stvarnosti, te kada uzmemo u obzir sve kulturološke i jezičke razlike između antičke Grčke i savremenog svijeta, vidimo da se radi o jednom poimanju koje možemo smatrati univerzalnim kroz istoriju ljudske svijesti. Aristotel govori o tyche koristeći zapravo ime boginje šanse, sreće, sudbine (rimski pandan je Fortuna) i definiše da se o tyche radi kad god imamo spoj dva događaja u pogledu ljudskog djelovanja koji su usmjereni nekoj svrsi. Treba dodati da to što mi ne vidimo uzročno-posljedičnu vezu između tih događaja, što nisu direktan plod naših namjera, ne znači da nisu suštinski važni za naše biće.

U želji da budemo što više (u svojim očima) u kontroli nad svojim bićem, mi zanemarujemo uticaj slučajnosti, sreće, tyche. Razlog zbog kojeg smo danas to što jesmo je samo plod našeg zalaganja, truda, borbe, a nikako nekih srećnih okolnosti koje su nas zadesile. Ovakav pogled na svijet je i izrodio sve meritorne škole mišljenja jer postulira da svako ima ono što zaslužuje, da su siromašni siromašni zbog svoje lenjosti i neznanja, a da su bogati i na funkcijama isključivo oni koji su pametni, vrijedni, sposobni.

Više nego igdje, uticaj slučajnosti je snažan na naše doživljaje stranih zemalja, drugih naroda i gradova. U vrlo ograničenom vremenskom periodu mi pokušavamo da prodremo u kulturu nekog drugog svijeta, u običaje i stremljenja ljudi koji su generacijama rasli na drugačijoj teritoriji i bili izloženi nekim drugim vjetrovima. Zato i ne čudi što su se evropski gradovi pretvorili u muzeje, u zatvorene kvartove kojima šetaju isključivo turisti i radnici iz sektora ugostiteljstva. Ako u Parizu izađete na metro stanici Hotel de Ville i onda ulicom Rivoli prođete do Luvra, pa kroz park šetate ka trgu Konkord i naravno produžite Šanzelizeom do Trijumfalne kapije, vi nećete doživjeti ni Pariz danas ni nekad. Umivene fasade konzervirane u vremenu, gomila fotoaparata koji škljocaju pred Mona Lizom, dekadencija palate dinastije Burbon kao da je potpuno izbrisala tyche iz ljudske zbilje. “Najslučajnija” stvar koja vam se može tu desiti je da se okliznete, a najautentičniji objekat je, za moj estetski pojam neumjesna, piramida, kroz koju se i ulazi u najpoznatiji muzej na svijetu.

Ako se negdje pokušala izbrisati slučajnost iz postojanja, to je upravo u gradovima-muzejima, čiju “ponudu” čitate u putnim aranžmanima turističkih agencija i gdje imate čist račun – koliko para, toliko muzike. To ne znači da ne treba doživjeti tu konzerviranu ljepotu Pariza, romantiziranu verziju grada umjetnika koji je raspaljivao maštu stotinama generacija, a koji danas ima dva lica, kao i svaki veliki grad. Ovo samo znači da Luvr, Trijumfalna kapija, Orsej, Sena, avenije, ulice i parkovi ne nude ništa autentično, ništa stvarno. Oni su fantazija jednog vremena koje nam se uvijek čini ljepšim i za kojim smo uvijek nostalgični (iako ono nikad nije postojalo). Ovu nostalgiju za prošlim je lijepo ilustrovao Vudi Alen u filmu “Ponoć u Parizu”, i nije čudno da je baš glavni grad Francuske iskoritio za lokaciju priče o nostalgičnosti.

U političkom smislu, ovakvu konzervaciju imamo u slučaju francuskog predsjednika Emanuela Makrona. Zanimljivo da savremenu reakcionarnu misao nalazimo u oba slučaja u Parizu - jednu na prostoru oko Luvra, drugu u Jelisejskoj palati. Nakon što su, prvo Nikola Sarkozi, a onda Fransoa Oland, sprovodili iste političke mjere, iako su navodno predstavljali desni i lijevi centar, završili svoje mandate, maltene su urušili svu podršku tradicionalnim francuskim partijama, UMP-u i SP-u. To je otvorilo prostor novim političarima i zato su predsjednički izbori 2017. suštinski bili izbori između novog populizma i reakcionarnog centrizma. Populisti su bili rascijepljeni na desnicu i ljevicu, zavisno od toga koja su pitanja smatrali suštinskim, dok su se centristi okupili oko Makrona i njegovog pokreta.

Makron je političar za kim su nostalgični savremeni politički konzervatori. Diplomac ENA (elitnu školu za administraciju čiji alumnisti idu u strukture vlasti), investicioni bankar, bivši ministar ekonomije, uglađen mlad čovjek lijepih manira koji se ni u čemu specifično ne ističe. Sve vezano za njega asocira na period prema kom su savremene birokrate nostalgične, period od pada Berlinskog zida do početka iračkog rata. Kao što je Pariz grad u kome je idealistički konzervirano vrijeme umjetnika, tako Makron predstavlja političko vrijeme u kojem se Evropa ujedinjavala, političari bili uglađeni i kulturni, a svima rastao BDP. Kao što, gledajući lijepe fasade Pariza zaboravljamo na tradicionalnu nejednakost tog grada, brutalnost koja je prvo krasila Stari režim, a onda i sve naredne, bilo kroz Teror revolucionara, bilo kroz Napoleonov imperijalizam, tako politički konzervatori zaboravljaju na ukidanje socijalnih prava, otvaranje vrata nejednakosti, davanje odriješenih ruku špekulantima, genocid u Ruandi, protivpravno bombardovanje Jugoslavije i sve druge zločine EU i SAD-a.

Danas, francuski predsjednik je u žiži svjetske javnosti zbog ceremonije obilježavanja stogodišnjice kraja Velikog rata. Dok je kod nas to propraćeno uz priču o rasporedu sjedenja, svjetski mediji su se mahom bavili Makronovim govorom u kojem je, napadajući nacionalizam kao izdaju patriotizma, navodno, oponirao Trampu, Salviniju i ostalim populistima širom svijeta. On je u svom govoru rekao sljedeće: “Patriotizam je pravi antipod nacionalizma. Nacionalizam je izdaja patriotizma. Govoreći “naši interesi prije svega, pa šta god zadesilo ostale”, vi brišete najdragocjeniju stvar koju država može imati - ono što je čini živom, ono što je čini velikom i ono što je najvažnije - njene moralne vrijednosti”.

Govor koji ima svoju ljepotu i poentu je pokupio pažnju svjetske javnosti, naročito onog dijela koji je suprotstavljen novim populistima sa desnice, ali i onima koji, reakcionarno, uzdaju u Makrona kao lidere novog talasa centrista. Ne braneći nacionalizam, ja ove riječi, kao i cio govor, smatram neiskrenim i pogrešnim. Moderno tumačenje patriotizma se u velikoj mjeri oslanja na Kenedijev inauguracioni govor: “Ne pitajte šta država može uraditi za vas, pitajte šta vi možete uraditi za državu”. Patriotizam, ta riječ koja je “kulturna i kultivisana” za razliku od nacionalizma, je zapravo samo šupalj, geografski oivičen nacionalizam. Nacionalizam, koji je u biti francuski izum, ostvaren u Americi, a pronesen engleskim pjesnicima širom Evrope, bazirao se na ljudima, kulturi, baštini i kao takav predstavlja - u svojoj definiciji - pozitivnu vrijednost. Vrijednost koja je i zloupotrijebljena i profanisana i dovedena do toga da se danas nacionalizam izjednačava sa šovinizmom (slagali se mi sa tim ili ne, jezik je živa stvar a definicije su promjenljive).

Patriotizam, s druge strane, nije primarno zainteresovan za ljude, već za granice. U srcu samog termina je riječ patria, otadžbina, domovina. Problem je što se danas domovina ne brani ljepotom i čašću i znanjem, kao u pjesmi Ljubivoja Ršumovića, već se brani Ustavom, himnom, granicom i prije svega, plaćanjem birokratskog aparata. Kada Makron govori o patriotizmu, on govori o konzervaciji starog poretka, o očuvanju birokratskog sistema, on kao patriu ne vidi rijeku, ribu i smreku (čeprese?), već pisare, bankare i vojno-industrijski sektor, vidi neokolonijalni sistem koji je radio kao sat devedesetih godina. On ne vidi da je patriotizam, tj. insistiranje na granicama kolonija, to što je povelo Evropu u Veliki rat prije svega i zbog čega su milioni mladih umirali u Verdenu, na Marni i na Somi. Mali narodi su tada bili vođeni nacionalizmom i dočekali su oslobođenje, veliki narodi su bili vođeni patriotizmom i dočekali su Hitlera. Danas, savremeni patriotizam, predstavljen kao pokornost državama i njenom administrativnom aparatu je reakcionarno ponašanje, zamišljanje Pariza kao nikad postojećeg grada lijepih fasada u kojem ništa slučajno ne može da vam se desi. Ali tyche uvijek nađe put i ta slučajnost/sreća nas vodi kuda moramo ići jer možda je Hegel bio u pravu - možda istoriju diktira Apsolutni duh čija svrha je “otjelotvorenje svijesti o slobodi”.

Galerija

( Stefan Đukić )