Baraž za Evropu

Fudbalska reprezentacija Crne Gore će u dvije utakmice sa Češkom rješavati pitanje odlaska na Evropsko prvenstvo 2012. godine. Bez obzira na iskustvo protivika, „hrabrim sokolima“ će biti mnogo lakše doći do Evrope nego zvaničnoj Podgorici, koja je takođe ušla u baraž. Trebalo bi da ga igra na proljeće, ali će do konačnog plasmana morati da dobije brojne „utakmice“ u kojoj neće biti dovoljna samo početnička sreća, već će se tražiti i odlučnost.

Poznato je da građani Crne Gore nijesu baš „hrabri sokoli“ i to iz dva razloga: prvo, hrabrost je ovdje pretežno mitska kategorija koja se najbolje ogleda kroz kulturu podaništva i neodlučnosti, i drugo, nijesu baš dalekovidi kao sokoli, odnosno, često se prave da ne vide očigledne stvari, vjerovatno iz onog prvog razloga.

Međutim, energija sa fudbalskih utakmica ili sportskih borilišta često se širi na svakodnevne živote ljudi. Tako su u bivšoj Jugoslaviji navijačke grupe korištene kao avangarde narastajućih nacionalizama, a danas su često u situaciji da budu nesvjesno iskorišćene u političke ili korupcijske svrhe.

Sport je davno postao biznis, a politika vještina proizvodnje novca. No, ima i suprotnih primjera. Najvažnije je da je Crna Gora došla u situaciju da sama rješava svoju sudbinu kada je u pitanju daleki put u Evropu.

Iako se u posljednje vrijeme, planski, sve više pominje riječ euroskepticizam, smatram da nema razloga za brigu. Umjesto toga bilo bi bolje da u svakodnevicu uvedemo riječ montenegroskepticizam koja će biti tu da nas redovno upozori da li zaista imamo volje (a ne kapaciteta) da postanemo dio evropske porodice.

Kada bi se više bavili sobom, a manje drugima, shvatili bi da nam za plasman ne treba ni sudijska pomoć ni loša forma protivnika, i da stoga trebamo hrabriti jedni druge, a ne tražiti opravdanja u problemima onih koji stoje naspram nas.

Jasno je da na proljeće kreće proces koji će, možda, trajati dugo, ali koji će, po svemu sudeći, otvoriti Pandorinu kutiju. Umjesto što u pokušaju odbrane slabašnog i poludemokratskog sistema, kroz intelektualne krugove plasiramo filozofiju „ili-ili“ (ili Evropa ili tajkuni, ili Evropa ili krupne ribe, ili Evropa ili žrtve...), bilo bi poželjno da sada, pred početak meča, uradimo nešto slično što se uradilo prije utakmice sa Englezima.

Kada se već u crnogorskoj politici nikada ne mijenja „stručni štab“ onda da makar promijenimo taktiku. Izaberimo filozofiju „i“, koja će znatno povećati šanse za plasman. Izaberimo, i Evropu i hapšenja, i Evropu i suzbijanje korupcije, i Evropu i odgovornost, i Evropu i reforme... Uradimo to brzo, iskreno i odlučno! Vjerujte, neće nikoga „zaboljeti“, jer bez obzira što smo svi od krvi i mesa, pojedinci koji su zemlju doveli u ovakvu situaciju, odavno ništa ni ne osjećaju, ni prema sebi ni prema drugima.

To je najkraći i najbolji put, a sve ostalo će podrazumijevati natezanje, odugovlačenje i mučenje, koje se isto tako može završiti dobro, ali će osjećaj pobjede ostati gorak. Kao kad bi evropsko prvenstvo obezbjedili golom rukom u 90. minutu, slično kao što je Francuska izborila plasman na Svjetsko prvenstvo 2010. godine.

Da se to ne bi desilo, prije svega zbog neophodnosti podhranjenja moralnog habitusa svakog građanina Crne Gore, moramo biti oprezni. Nije dovoljno samo imati dobar tim, moramo imati i vjeru da se to zaista može postići. Možda na tom emancipatorskom putu bude i pomenute skepse, ali će kada se uđe u arenu i sa prvim zviždukom za početak sve biti lakše, samo ako se u očima igrača bude vidjela želja i htijenje.

Ako u Evropu ne možemo „glavom“, onda moramo srcem! Neka se političari konačno žrtvuju za nešto što je državni interes! Dosta su dugo radili suprotno, žrtvujući državne resurse za pojedinačna zadovoljstva. Na taj način građani bi konačno došli u priliku da im zahvale na nečemu.

Na kraju, što da kažem, osim da je fudbalska reprezentacija na centimetar, a zvanična politika na kilometar od Evrope, naročito ako pregovore povjeri ljudima koji će tražiti mogućnost da prodaju utakmicu (državu) Evropskoj uniji, kao što su prodali i sve njene resurse. Mnogi će reći da će reprezentacija imati makar jednu titulu evropskog prvaka kada zemlja postane članica Evropske unije, ali smatram da, ipak, nema razloga za pesimizam.

Prije ili kasnije bićemo tamo samo ako budemo iskreno u to vjerovali, a da bi se to desilo što prije trebamo početi mijenjati svoje navike. Za početak, slijedimo primjer fudbalera, ne robujmo „autoritetima“, pokažimo hrabrost i zaigrajmo jedni za druge. Složno! Biće to jedinstvena prilika da slavimo zajedno i da se niko ne osjeti poraženim. Ponekad je teško pobijediti protivnika, ali je ipak najveća pobjeda, nadići samoga sebe. To su uspjesi koje najviše znače i za koje vrijedi živjeti i boriti se do posljednjeg zvižduka. Idemo dalje!

katakomba@hotmail.com

( Dritan Abazović )