Kada se države izvinjavaju

Nacionalno pokajanje je ponovo aktuelno, kao što je bilo izuzetno često proteklih godina. Godine 2008. tadašnji premijer Australije Kevin Rud se izvinio Aboridžinima u svojoj zemlji, a kraljica Elizabeta II je prije nekoliko mjeseci pokazala dirljivi gest pokajanja u Irskoj. A sada, francuski predsjednik Nikola Sarkozi tokom nedavne posjete Kavkazu ponovio je savjet Turcima da se „pokaju“ zbog masakra nad Jermenima koji je počinio otomanski režim 1915. godine.

Sarkozi bi se naravno iznenadio kad bi mu bilo rečeno da bi ista logika trebalo da dovede do izvinjenja Francuske Alžiru, da ne spominjemo alžirske vojnike koji su se borili pod francuskom zastavom, takozvane Harkije, od kojih su mnogi bili prepušteni užasnoj sudbini kad je Francuska na brzinu napustila zemlju. Što se tiče onih koji su uspjeli da prežive i pređu Mediteran, Francuska ih je strpala u izolovane neuslovne getoe.

Za veliki broj političkih lidera i analitičara, pokajanje je neprikladan i pretjeran vid osjetljivosti. Oni kažu da je istorija teška. Pored toga, gdje treba početi sa izvinjavanjem, a gdje završiti? Da li se potrebno izviniti za krstaške ratove, za to što su vojske kralja Luja XIV uništile njemačke gradove u sedamnaestom vijeku, da ne pominjemo Napoleonove armije? Ne bi li se na kraju istorija pretvorila u neprestani krug pokajanja?

Ipak, u vrijeme globalizacije, koje zahtijeva transparentnost i polazi od međuzavisnosti, pokajanje se može smatrati instrumentom dobre vladavine. Zemlja koja je podigla tepih mita i ravnodušnosti pod koji su gurani negativni aspekti njene prošlosti sposobnija je da upravlja sobom i izlazi u susret drugima.

Japan nikada nije naučio da komunicira sa svojim azijskim susjedima na način na koji je Njemačka nakon Drugog svjetskog rata naučila da sarađuje sa svojim budućim evropskim partnerima, dijelom zato što su njegova izvinjenja djelovala formalno i hladno, kad ih je uopšte i bilo. Evropska unija postoji (kakve god da su njene sadašnje teškoće) zato što je Njemačka tražila oproštaj. A Njemačka je danas sposobna da se distancira - mada očigledno na marginama - od aktuelne vlade u Izraelu, jer su se Njemci u potpunosti suočili sa svojom prošlošću onako kako mnogi njihovi susjedi nisu.

Traženje oproštaja nam omogućava da se obratimo onom „Drugom“ bez uvijanja, uz slobodu govora koja je potrebna da bi se izrazila istina. Zaista, bivši predsjednik Francuske Žak Širak je obezbijedio mjesto u francuskoj istoriji tako što je proglasio Francusku odgovornom za zločine koje je počinila kolaboracionistička Višijevska vlada nad jevrejskim građanima za vrijeme nacističke okupacije. Fikcija, koju je popularizovao general Šarl de Gol i slijedio Fransoa Miteran, da „Viši nije bila Francuska“, konačno je zakopana.

Koji će francuski predsjednik biti dovoljno hrabar da se izvini Alžiru i Harkijima? Zločini Francuske za vrijeme alžirskog rata za nezavisnost ni u kom slučaju ne podsjećaju na one koje je počinila nacistička Njemačka, ni po obimu ni po motivu. Može se reći da je tokom ere kolonijalizma Francuska željela sreću Alžircima, ne samo ogromnu teritoriju za Francusku. Ali, su Francuzi bili ti koji su definisali „sreću“ bez konsultacije sa Alžircima, a još manje njihovog pristanka.

Danas, kad Francuska angažuje progresivne snage Arapskog proljeća, politički, ako ne vojno, kao u Libiji, može li održati licemjerni stav prema Alžiru, plaćajući visoku cijenu u vidu kredibiliteta da bi nastavila da ćuti o prošlosti? Kad je riječ o oproštaju, najsnažnija strana je ta koja mora prva da se izvini. A demokratija je suštinska komponenta te snage jer ona predstavlja najpovoljniju osnovu za odgovorno podučavanje istorijskom poštenju. Naravno, ne treba gajiti previše iluzija. Aktuelna alžirska vlada će možda nastaviti da osuđuje Francusku bez obzira na to što bivša kolonijalna sila kaže ili učini.

Međutim, to ne bi trebalo da bude alibi za nepreduzimanje nikakve akcije. Francuska i Alžir će u julu 2012. godine obilježiti pedesetu godišnjicu rođenja Alžirske Republike. Budući da će to biti odmah nakon predstojećih predsjedničkih izbora u Francuskoj, taj događaj je idealna prilika da Sarkozi ili njegov nasljednik naprave simbolični čin pokajanja. Takav gest bi ojačao Francusku i na međunarodnoj sceni i kada je riječ o osjećanjima njenih državljana alžirskog porijekla, od kojih su se neki okrenuli fundamentalističkom islamu jer im je bilo teško da pomire svoj dvostruki identitet.

Pokajanje nije znak slabosti. Naprotiv, to je demonstracija mirne i savjesne snage i preduslov za dobru i realističnu vladavinu.

Copyright: Project Syndicate, 2011.

( Dominik Moazi )