Idila

Ruski “specijalac” dođe i kaže da su Rusi već uložili tri stotine miliona u KAP, i onda svi ovdašnji, zaslužni za tu trgovinu (sjećate se, Grand, uz čivas, Deripaska, Milo – i stvar bi završena), shvate da je to baš tako. Kao da im je Šojgu najednom poklonio “sjećanje” koje ne smiju iznevjeriti.

U brzometnoj razmjeni diskretnog “polemisanja” i Milo i Sveto, govoreći o DPS, očas emigriraju u toplu porodičnu retoriku. Idila. Sveto objašnjava kako se u porodici svi vole, pa čak i ako ponekad bude povišenih i neprimjerenih riječi, to je porodica, ljubav uvijek pobjeđuje, je li, i onda se na kraju, kao i na početku, (ponovo) svi vole. I uvijek će biti tako. A Milo, kada se dohvatio slične metaforike, biva sociološki precizan. Veli, takođe povodom DPS-a: mi smo moćna porodica, u kojoj su svi lojalni i predani istinskim porodičnim vrijednostima... Ili, tako nekako. Pri čemu bi ova njegova rečenica, bez nekih značajnijih intervencija, mogla ući u kakav udžbenik kao definicija sicilijanskog pojma “famiglia”.

Naravno, njihove trenutne pozicije daju dodatni semantički impuls ovim iskazima. Pa u slučaju grbaljskog Markuzea, takva retorika djeluje pomalo otužno – jer, dok veliča duh svoje simboličke “porodice”, njegova prirodna porodica, ili bar njen dio, kako znamo, na paklenim je iskušenjima. Dok u slučaju bossa, on, izgovarajući prividno običan iskaz, zapravo šalje jasnu poruku – porodica počiva na lojalnosti (ne na ljubavi ili privrženosti – a što nije isto što i lojalnost), i porodice nema ako se jasno i nedovodljivo u pitanje ne zna ko je – glava porodice.

Tako da čovjek, dok pokušava da se snađe u ovim suptilnim finesama, shvata da su ova dvojica uspjeli da dovedu u pitanje i onu najviše citiranu rečenicu grofa Tolstoja, znate ono, s početka Ane Karenjine, “Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica je nesrećna na svoj način”. U njihovom slučaju stvari stoje unekoliko drugačije – očito je, naime, da su i Sveto i Milo, srećni, ali – na svoj način. Ostatak građanstva je – nesrećan na potpuno istovjetan način – nemaju od čega da žive. A porodična retorika, koliko god bila dirljiva i uzorita, nikada nikoga nije nahranila. Svakoga dana čujete za neki novi štrajk (u realizaciji ili u najavi), ali, kad ljudi shvate da su svi u DPS-u jedna srećna (i moćna) porodica, to će zasigurno prestati. Ta njihova priča o “srećnoj porodici” liči pomalo na one Šojguove milione – hoću reći – da oni to nisu rekli to niko ne bi ni znao...

Dakle – odvija se jedna velika berza sjećanja... To je zanimljiva, i sasvim književna ideja – zamislite zemlju koja se pretvara u sveopštu trgovinu sjaćanjima. Kada se sjećanja svedu na takvo što – onda se sve može, retroaktivno, promijeniti. Ništa više nije sigurno. Većina društava u Evropi stoji pred nesigurnom budućnošću, a nas je zapalo da stojimo pred – krajnje neizvjesnom prošlošću.

Možda bi u tom svjetlu trebalo “čitati” i aktuelnu priču (histeričnu hajku) povodom ratnih zločina i deportacija. Sve to se trenutno nalazi na svecrnogorskoj berzi sjećanja – i tek čeka da dobije vlasnika. Možda je to osnovna pogreška i glavnog svjedoka i onih koji njemu vjeruju – prošlost nije fiksirana, kako se ona odigrala tek ćemo vidjeti. Sada su na sceni profesionalni brokeri sjećanja – bivši novinari i pisci koji pokušavaju da zločine i deportacije distribuiraju nekome drugome... Da bi, naprosto, “porodica” ostala ovako moćna i srećna.

Makar dijelom ovakva situacija se uklapa u siže jednog zanimljivog romana. Žoze Eduardo Agvaluza (1960) pisac portugalskog jezika iz Angole napisao je mnoštvo zanimljivih romana – neki su filmovani (Žene moga oca) a neki su postali “interkontinentalni” književni hitovi. Jedan od njegovih romana “Prodavac prošlosti” (O Vendedor de Passados, 2004, na engleskom objavljen pod nazivom The Book of Chameleons, 2006) bavi se upravo jednom sličnom situacijom. U tranzicionoj Angoli, gdje su bivši komunisti postali bakljonoše kapitalizma, postoji čovjek koji im – prodaje sjećanja, odnosno drugačiju prošlost, tako oblikujući njihov (novi) život. Neugodno je, naime, vjeruju njegovi likovi, da novi bogataši, vlasnici svega i svačega, imaju prošlost članova nekakvih centralnih i gradskih komiteta... Kupite svoju prošlost na pravom mjestu i – sve je zaboravljeno.

( Balša Brković )