Zidaj, Miško!

Majka ih imala, kaže mi komšinica misleći na masone naše. Stari panjati pa se onako odijevaju i ponašaju, dodaje. Uši bi im iščupala, samo da mi ih je dovatit‘, završava. Sve je rekla. Ostaje mi samo da je prepričavam, da je dopunjavam i da joj naslućujem misli.

Simpatični su do dna i još dublje – navukli bijele masonske rukavice na nježne ručice, poslanici naši masoni, Miodrag Vuković, Zoran Jelić i ostala naša družba i bratija masonska - drecuni, drljevići…

Obukli one crne ‘aljine na snažna, crnogorska, masonska pleća. Navukli košulje, bijele masonske. Okačili masoni naši o njihove tvrde vratove crne kravate – masonske. Položili čiste dlanove, čiste jer su na njima bijele rukavice, položili ih na koljena, junačka, obučena u crne – pantalone masonske.

U crne cipele masonske, sa crnim čarapama masonskim, u kojima su prstići, mali masonski, kojima dodiruju crno-bijeli pod velikog, svevišnjeg, vanvremenog - masonskog hrama spuškog.

Poređala se braća po tajni, jedan do drugog - prvačići masonerije, masončići crnogorski, masoni u pokušaju, pripravnici masoni, zamorčad vrlog novog poretka i svijeta, ljudi-fusnote u ogromnoj knjizi tajnih društava, mali, sićušni masoni sa periferije periferijine periferije masonstva, poređali se i čekaju – svjetlost.

Zapalili vječnu i veliku vatru, upalili iskre na bijelim svijećama, unijeli luču makrokosmosa u tajni crnogorski mikrokosmos i prkose sudbini, mraku i vremenu. Svijetu, javnosti i prostoru. Svici naše tame – masoni naši.

Traže toplo srce Sunca usred tihe spuške noći. Napajaju se sjajnom svjetlošću usred bjelopavlićkog mraka. Od Spuške glavice u mudrim mislima vajaju piramide zlatne. Huk Zete zelene odjekuje u ušima masona naših kao podzemna Sveta rijeka. Kopaju po smrtnim livadama crnogorskim tražeći sjeme besmrtnosti duše ljudske.

Osluškuju masoni-potrčkala, duž ravnica na putu za Danilovgrad, duh vremena tražeći u njemu tajnu svijeta i vijeka. Šetaju, sve ritualno tražeći, tu u Spužu, put u središte zemlje. Put do presvete Istine. Put do velikog Svjetla. Put do Boga njihovog. Poslančići naši i braća njihova. Miško naš i bratija.

Zidaju slobodni zidari u zemlji slobodnih tajkuna, mafijaša i kumova, zidaju - laž. Zidaju naše amebe masonerije, masoni naši, i ovi i oni, i regularni i neregularni, zidaju tajne lože u kojima, kažu – ne govore o politici i religiji. Zidarčići najamnici, o čemu govorite na sastancima vašim? O seksu? O Mesiju? O Paolu Koelju?

O novim kremama za masažu stopala? O bolu u krstima? O saradnji sa Velikom ložom Velikog Orijenta Italije na polju razmjene ispravljača kičme - kosmodiskova? Zidaju oni tuđe i svoje intrese. Zidaju ćutanje o sopstvenoj laži. Zidaju slobodni naši zidari–tesari, privid. A mi? Mi pred čijim očima slažu te, još uvijek malene ali ipak ne bezopasne, cigle masonerije, mi smo – budale privida, rekao bi Niče.

Sada smrtno ozbiljno - piramida narkoindustrije slična je piramidi masonerije. To je ta šema. Matrica zla. Dok momčići sa ulica Napulja i svih drugih svjetskih napulja, prodaju kesice sa drogom, dok rizikuju živote za bijedne nadnice, dok lagano i sigurno umiru na ulicama - pojma nemaju za koga rade.

Ne znaju u čijim rukama završava prljavi novac koji oni sakupljaju. Nikada ne saznaju ko im je gazda. Ko je Don. Gdje je smješteno i odakle izvire - zlo. Tako se ukriva trag. Tako se briše dokaz. Tako nestaje istina. Mreža je tako komplikovana i toliko zamršena, tako bezobrazno konstruisana i toliko dobro funkcioniše da ju je đavolski teško odmrsiti.

Tako je i sa tajnim društvima. To je logika njihovog postojanja. Mehanizam na kojem počiva zlo. Dok neznavena djeca i zabludjeli momci širom planete diluju otrovnu drogu, dileri masonerije rasturaju – otrovne ideje. Naravno, slobodni zidari nešto su svjesniji ideja koje tajno ugrađuju u zidove sistema.

Međutim, sličnost između nekog masončića Miška iz Podgorice i nekog malenog Mikelea iz Napulja je u tome što i jedan i drugi, veoma često, najčešće, vrlo teško mogu da naslute ogromnu mapu nepočinstava u kojoj učestvuju (što djelimično opravdava i amnestira dijete ali ne i zrelog čovjeka), a koja se kao svojevrsni, divovski krvotok zla piramidalno račva od vrha prema dnu, ili, konkretno, od vrha prema – Spužu. Ili Napulju, svejedno.

Ali, pazite, ne treba zaboraviti – naša priča o našoj braći po svjetlosti je komplikovanija. Jer – gospoda masončići Vuković i Jelić su – narodni poslanici. Izabranici naroda. Na stranu sada to što su u redovima kriminogene i mafiokratske Demokratske partije socijalista, Mila Đukanovića.

Dakle, poslanici, ljudi javnosti, osobe koje su po svim karakteristikama svog radnog mjesta osuđeni i opredijeljeni na javno, transparentno i vidljivo, ti ljudi, ti isti ljudi, bave se tajnim poslom. Još gore i opasnije – tajnim i sumnjivim poslom.

Najgore i po društvo najštetnije – ni poslije svega, ni nakon što su uhvaćeni u krijumčarenju nenormalnosti, ni nakon što su uslikani u mentalnom i duhovnom raskoraku, ni nakon što smo ih uniformisane zatekli u ritualnom glupiranju koje ipak u suštini krije klicu perverznog i lošeg, ni nakon svega toga oni ne žele da govore. Ćute masoni naši. Ćute zidarčići o ziduckanju. Ne puštaju glasa svici naši. Ćute masončiči kao pravi veliki masoni.

Umjesto da nam, svima nama koji ih plaćamo da pričaju i objašnjavaju a ne da ćute i prikrivaju, kažu – zašto su u toj i takvoj organizaciji? Čime se tamo bave? O čemu tamo pričaju? Šta su tačno radili i o čemu razgovarali na skupu čija je fotografija dospjela do javnosti? Zašto ćute? Zašto nas lažu?

Dok braća ne prozbore, a morali bi, ja ću navesti samo jedan, jedan jedini od mora sličnih citata, koji dolazi iz pera, ne protivnika masonerije, ne teoretičara zavjere, kako se vole nazvati oni koji sumnjaju i istražuju, već iz pera vrhovnog autoriteta masonerije, Alberta Pajka, masona 33. stepena koji je živio u 19. vijeku.

Njegov spomenik nalazi se u Vašingtonu ispred tkz. Vrhovnog savjeta 33 stepena, institucije koja sebe naziva, veoma indikativno i vrijedno pomena još i - matičnom jurisdikcijom svijeta ili matičnim savjetom svijeta. U Pajkovoj knjizi, koja predstavlja bibliju masonerije i osnovno štivo masona, Moral i dogma, na bezbroj mjesta, što je i suština njihove anti-ideje, slavi se, ne biblijski Bog, već Lucifer, kojeg masoni nazivaju Svjetlonoša.

Najjednostavnije – Lucifer, Sotona, demon ili đavo slavi se kao “Bog svjetlosti i dobrote”, dok je biblijski Bog, Bog kojeg svi poznajemo (vjerujući u njega ili ne) kao Boga dobra i svjetlosti, opisan kao “Bog mraka i zla”. To je samo detalj, od bezbroj sličnih, na koji se kaleme ostale izopačene, neprirodne i zle ideje i nakane. Kako religijske, tako i političke.

Vrhovni mason, uzor i učitelj svih masona, Pajk, na jednom mjestu ovako piše:

“Nije tačno kada se kaže da jedan čovjek, ma kako mali bio ne smije biti žrtvovan drugome... To je ne samo prevara, već se ubraja u red najopasnijih prevara. Često jedan čovjek i mnogi drugi moraju, u uobičajenom smislu te riječi biti žrtvovani, zbog intresa većine.”

Humani su ovi masoni, zar ne gospodo zidari naši?

( Marko Milačić )