(Ne)zaslužen oproštaj

Zbog potrebe rekonstrukcije ukupne društvene solidarnosti Crna Gora treba ne samo drugačijeg ministra za ljudska prava već i političku elitu sposobnu da prevaziđe ranija nasljeđa.

Kroz svoj rad, politički i intelektualno, njegujem nasljeđe otpora. Ministar Ferhat Dinoša u protekle dvije godine suočio se sa otporom domaće ljevice, nezavisnih medija i civilnog društva, ali i sa snažnim međunarodnim pritiskom.

Crnogorski kontekst, čiji je on jedan od boljih sinova, institucionalna i profesionalna neizgrađenost i još uvijek partijska dominacija nad funkcionisanjem države nijesu dozvolili njegovu, posebno političku, odgovornost. Nije posrijedi nemoć pokreta otpora već diktatura nedodirljivosti i neodgovornosti kako za zločine tako i za ostala kršenja ljudskih prava. Datum Dinošinog političkog odlaska saznao sam tokom procesa pregovora koji sam koordinirao između civilnog društva i Vlade.

To saznanje nam je pomoglo da uspješno pređemo na naš drugi zahtjev (u vezi sa saradnjom sa Vladom). Poštovali smo dogovor da o tome javno prvi progovore ministar Dinoša ili premijer.

Definitivno, činjenica je da je Vlada poštovala želju svog aktuelnog člana da je napušti bez ijednog dana „praznog hoda“. Prvog januara 2012. godine Dinoša će stupiti u diplomatsku službu u zemlji u kojoj je LGBT pokretu bitnije što je on etnički Albanac a ne homofob iz susjedne zemlje.

Dinošu neću pamtiti samo kao najviše pominjanog homofoba. Aktivizam i politička borba za prava manjine kojoj pripada vrijedni su pamćenja i poštovanja. Dok je okruženje proganjalo Albance, Dinoša je, u Crnoj Gori, bio prihvaćeni pripadnik manjine.

Dugo godina je bio naša jedina demokratska legitimacija – prvi ministar iz manjinskih zajednica. Fašizmom rasturena zemlja stvorila je nekoliko manjih država koje su se očistile, teritorijalno ili institucionalno, od etničkih manjina. Iako te posljedice i dalje traju Dinoša je, svojevremenom podrškom Vladi, pokrenuo proces reintegracije. Pamtiću i naše, uspješne, razgovore o povratku prvog crnogorskog Roma na posao u Vladi.

Ovo svakako nije omaž bivšem borcu za ljudska prava a aktulenom, kompromitovanom, ministru. Iako vulgarni homofob, on će se iskrenošću uvijek razlikovati od ostatka sastava crnogorskih vlada. Prva je to, primijetila koleginica Neda kada nam je svima kazala „Ljudi, uozbiljite se. Dinoša je samo iskren. On jedini priča ono što misli čitava Vlada“.

Domaći otpor i strani pritisak retoriku ovog političara nijesu učinili evropskom. Ostao je nepokolebljiv. I on je, poput ostalih, znao poželjnu terminlogiju, koja kad se upakuje u politički omot težnji bez rokova, čarobno zvuči a ništa ne znači. Nije pomoglo ni preklinjanje kolega ministara da zajedno sa njima priča suprotno od onog što misli i radi. Nije čuo ni vapaj LGBT aktivista da ih primi na razgovor.

Umjesto njega, to radi pretpostavljeni iz Vlade. Slika i ton sa kanabea postaju umjetnički vid režije političke propagande, ali i fascinantan primjer katančenja jedne dobre ljudskopravaške priče. Dinoša je, u najkraćem mogućem roku, odbio da predvodi organizaciju prve Povorke ponosa.

Nazvao je, kratko i jasno, to beskorisnim i dodao da on i njegovi saradnici imaju pametnijeg posla. Nije zavlačio, obmanjivao, niti podmetao. Organizatorima je dao dovoljno prostora i vremena da se „snađu“. Za razliku od Dinoše njegov pretpostavljeni je odgovorio nakon nekoliko mjeseci i svega četiri dana prije zakazanog događaja. I danas korotuju zbog odložene, a „Vladi potrebne“, parade.

Dinoša je javno pozvao LGBT osobe da se kriju. Time im je, izgleda, želio dobro. Dinošine kolege, koje inače „afirmišu“ LGBT prava, koliko do juče nijesu preduzimali ništa da se nasilje, mržnja i diskriminacija LGBT osoba sankcioniše i spriječi. To je, po njima, nus pojava izlaska iz ormara koja će proći, sama od sebe.

I Dinošu je sigurno frustrirao otpor i pritisak s kojim se suočavao. On ipak nije posegao za zloupotrebom institucija i službenog položaja kako bi se osvetio onima koji njega napadaju a brane ljudska prava. Jeste govorio o „prirodnoj“ vezi Adama i Eve ali ih nije zvao „sramotnicima“.

Nije ih ni ubijao niti tukao po mraku. Nije koristio ni usluge dvojice braće. Za razliku od njega ostali u političkoj eliti često su pribjegavali brutalnostima, nasilju, ucjenama i prijetnjama smrću prema onima koji su kvarili njihove istorijske i stečene zasluge. Nije još niko rekao da je tako nešto Dinoša radio.

Sve u svemu Dinoša odlazi u svoju maticu kao dosljedan homofob. Tvrdi i da je ostao dosljedan i u upražnjavanju seksa sa osobama koje imaju organ različit, po formi i veličini, od njegovog sopstvenog. Dosljedan je i u odnosu na domaćina glavnog grada koji je, nakon ministrovog posljednjeg kontrolnog saslušanja, u skupštinskom restoranu, otvorio dušu, i poželio da njegov organ završi u istima LGBT aktiviste koji je upravo prolazio pored njihovog stola.

Nije po srijedi autovanje političara koji važi za primitivnog despota koliko možda nagovještaj nove homofobije dijela vladajuće partije, koalicije i Vlade inspirisane patološkim faktorima.

( Aleksandar Saša Zeković )