Ima li izbora ili ne

Predsjednik DPS-a Milo Đukanović saopštio je da vladajuća koalicija ne razmišlja o vanrednim izborima. Navodno, bilo bi neodgovorno prema biračima izlaziti na birališta bez prijeke potrebe. Prostor za analizu izjavljenog svakako je značajan. Reklo bi se, na prvi pogled, ništa neočekivano. Bivši premijer je konstataciju podupro i tezom da Vlada ima još godinu i po mandata, vrijeme koje valjda treba iskoristiti.

Ipak, prisjetimo se. Dvijehiljadeosme Đukanovićeva Vlada priznala je samoproglašenu nezavisnost Kosova. Uslijedili su protesti. Tražili smo ili poništenje odluke ili vanredne izbore, makar i nakon nove godine.

Nijesmo ih dobili ali, ubijeđen sam, samo zato što dio tadašnje parlamentarne opozicije nije bilo istrajan i iskren u pritisku, koji nam je omogućavao štrajk glađu Andrije Mandića u Skupštini. Pojedine opozicione kolege pobojale su se da će eventualno dobijeni izbori pod pritiskom kosovske priče najviše odgovarati tadašnjoj SNS. Taj kukavičluk i nelogično zaključivanje kasnije nas je skupo koštalo.

Opozicija je poražena na proljeće 2009, a u okviru nas SNP je odnio neku vrstu Pirove pobjede. U svemu ovome jedino je važno da je DPS, odmah nakon što je opozicija prestala da traži izbore i započela, bilo je i za očekivati, bolne unutrašnje transformacije, odlučio da se skrati mandat Skupštini i da se izađe na birališta.

Bio je to Đukanovićev manevar pred galopirajuću krizu. Da! I saopštili su, bez skrivanja, da im je neophodan novi četvorogodišnji mandat za „vješto kormilarenje“ kroz nepredvidivo globalno podrhtavanje.

U međuvremenu imamo pravi trogodišnji ekonomsko-finansijski zemljotres. Đukanović, međutim, nije više premijer, pa mu je politička logika sada bitno drugačija. Ova naprasno probujala hladnokrvnost i pozivanje na neku vrstu strpljenja može se razotkriti samo u kontekstu izjave predsjednika DPS-a da njegova partija cijelo vrijeme kormilari evropskim procesima u Crnoj Gori, a da je on na čelu te partije, što će reći da je kormilar.

Previše krupna riječ da bi se dematovale „špekulacije“ da nije evroskeptik. Ako je on, dakle, na čelu evropskih procesa, onda je jasno da aktuelni premijer Lukšić nije.

Može biti samo pod uslovom da postoje dva čela ili, po onoj starostavnoj, da je čelo gdje bivši premijer sjedne. Svi zaljubljeni u bišeg premijera i političara Đukanovića, a nije ih malo, spremni su da se zakunu da je voljeni vođa, kralj kraljeva i gospodar, rekao živu istinu. Obazriviji, teže zaljubljivi i informisani ljudi, znaće međutim da je to laž.

Onaj ko je prije godinu, u susret novogodišnjim praznicima, morao da se povuče sa premijerske funkcije jer je postao kočnica i smetnja u evrointegrisanju, ne može danas biti na čelu evro puta.

Niko od evropskih čelnika nije čestitao Đukanoviću zbog pozitivnog mišljenja Evropske komisije za Crnu Goru nego: „cijelom društvu“, „vladi i opoziciji“. Đukanović se tako kiti tuđim perjem, a ako nijesam u pravu biću demantovan, makar od nekog nižeg činovnika u ministarstvu spoljnih poslova Njemačke.

Ovo lažno predstavljanje i guranje u prvi red ne treba da brine opoziciju, naprotiv. Lukšić je Đukanovićev izbor, to znamo svi ali se minuli premijer ne ponaša ni malo paternalistički. Prije se čini da bi sad da uskoči u ruho svog nasljednika, mada nijesam siguran da je to jednostavno. Đukanović je ipak naučio da se oblači po buticima nešto južnije od Berlina.

Opoziciju ne treba da brine ni to što neće biti vanrednih izbora na proljeće, mada sam čvrsto ubijeđen da ni jednu parlamentarnu opozicionu stranku ne bi iznenadili. Shodno svojem uticaju u društvu i procentualnoj moći, učinili smo mnogo za napredak društva u evropskim procesima.

Teza o antidržavnoj i nesavjesnoj opozicionoj eliti raspšila se u nepovrat i mora se tražiti nova mantra. Dakle, što se nas tiče, izbori mogu idućeg proljeća, a i ne moraju. Biće više nego zanimljivo 2013. godine.

Đukanović je definitivno taj koji izbore ne želi sada. Suvišno je i pitati zašto? Ako se dogodi da Savjet ministara u decembru usvoji preporuku EK, možda i u prvoj polovini sljedeće godine počne pregovarački proces. Lukšić bi, očekivati je, na tom vjetru mogao da okuša sreću, i kapitalizuje ono što je učinio, a za Đukanovića je bila politička metafizika.

Naravno, bez odgovorne opozicije tako nešto bilo je nedostižno i prvom ali sa Đukanovićem ne bismo ni pregovarali. Postavlja se logično pitanje: bude li izbora 2012, ko će nositi listu DPS-a ili neke upotrebne koalicije tog tipa? Ako se Đukanović povukao dobrovoljno, kako kaže, a nije, izvjesno će pružiti priliku aktuelnom premijeru da se izgradi u novog lidera.

Svako pametan, međutim, primijetiće da se pozicija drugoga ne gradi tako što sebe neprestano gurate na prvo mjesto i iz potpalublja svako malo kidišete za kormilo. Ako to ne može da dopusti, a ne može, Đukanović zna da će mnoge zapadnije od Triglava ražestiti i pretvoriti u smrtne neprijatelje bude li probao, a izjavom da je kormilar to pokušava, da (zlo)upotrijebi evropski napredak i u izbornoj kampanji ga poput ordena prikači samo sebi. Njegovo vrijeme je prosto prošlo i to znaju svi izuzev njega i značajnog broja neobaviještenih sa sada već čuvene „tajne večere“.

Usljed svega pomenutog, bivši premijer i političar u statusu quo pokušava da dogura do redovnih izbora 2013. Formalna i matematička logika tog nauma jasne su: ko će se tada sjećati da je Crna Gora krajem 2010. dobila datum pregovora? Ko će u trenutku očigledno još veće ekonomske krize živjeti od nekadašnjih pohvala na račun procesa evropskih integracija?

Čime će Lukšić tada moći da se pohvali i zavrijedi prvo mjesto na izbornoj listi DPS-a? Tada će biti već duže od godine otvoreno najteže, dvadeset treće, poglavlje pregovora o vladavini prava, o borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala. Tada će za nama biti ekonomski iscrpljujuća 2012. godina.

Tada će socijalni nemiri biti na vrhuncu. Tada će Đukanović, sa flašom u ruci, iskočiti iz potpalublja i već nekome na pučini objaviti rat. Bilo bi idealno da napadom na Crkvu još jednom zatalasa i zavalja kakav krupan razdor, kakvu međunacionalnu podjelu i nemir u kojem će oživjeti „antidržavna opozicija“ i „patriotske snage“.

Naravno, prethodno će počistiti palubu. Moglo bi se, na žalost, dogoditi da i drugi odigraju kakvu „korisnu“ rolu u ovom domaćem „Piratu sa Kariba.“ Recimo, da isfrustrirani Holanđani u decembru onemoguće dobijanje datuma pregovora Crnoj Gori, već u januaru bivši političar Milo Đukanović dobiće na cijeni.

Uslijediće nova „tajna večera“ i vašar taštine. Mnogi će gospodaru odati priznanje za prethodnu pronicljivost kada im je rekao da Crna Gora treba da se okrene sebi. Biće to mjesec pravoslavnih praznika, pravo vrijeme da Đukanović potpali badnjake na svim krajevima Crne Gore. Ne daj Bože! Uzdravlje!

( Goran Danilović )