Opozicioni autogolovi i nova šansa

Nedavno održani predsjednički izbori proizveli su s jedne strane nastavak agonije političke nepromjenjivosti u zemlji, dok su s druge strane još jednom pokazali manjak elementarno ozbiljnog i sistematskog promišljanja u redovima političke alternative. Prosto rečeno, vlast je uradila sve, dozvoljeno, i uobičajeno nedozvoljeno, da pobijedi, dok je opozicija pokazala majstorstvo i rijetko viđen talenat da samu sebe još jednom porazi. Ako ne znaš gdje ideš tamo češ i stići, kaže poznata mudrost.

Najveći dio opozicionih kolega upravo nije znao kuda je krenuo, pa nije čudo što su stigli tu gdje su sada. Konceptualno lutanje, politička nabijedjenost bez osnova, nerazumijevanje šireg političkog i vanjsko-političkog konteksta, sektašenje, neiskren odnos prema partnerima obilježja su svakog inferiornog i propalog političkog pristupa. Naravno, neizostavni politički kanibalizam ili koncept davljenja opozicionih konkurenata je šema kojoj su jednako privrženi i „stari“ i „freški“ opozicionari. Ugazi opozicionog partnera i budi najjači u opoziciji je kontinuitet,odnosno i dalje mainstream dominantnog opozicionog djelovanja. To što se tako ne može ugroziti vlast manje je važno - važno je biti prvi u opoziciji. Nije teško dokučiti koliko je to plitko i nepametno ali ono što posebno zabrinjava je to što se ovdje, sve su prilike, više radi o kulturološkom, nego o političkom, fenomenu i problemu.

Ispraznost i banalnost naprosto zveči sa svih strana političkog spektruma pa se razuman čovjek ponekad i zapita ima li uopšte smisla baviti se politikom u Crnoj Gori. Đukanović „brani“ državu i to što jedini stoji na braniku, od četnika i kozaka, ugrožene nam otadžbine dovoljna je preporuka da nas i dalje vodi. To što nakon izbora nagovještava povratak u ruski zagrljaj, dvorske patriote i mnogobrojnu poslugu nimalo ne brine - biće oni vazda tamo gdje je vođa i gdje je kesa. Jedni opozicionari svoju izabranost i misionarstvo pripisuju tome što kao novi - mladi, lijepi i pametni (zvuči poznato, zar ne) jedini mogu da nas vode u pobjede bez podjela. Tu je nepoželjno i gotovo subverzivno prisustvo svakoga ko ima iole političkog ili životnog iskustva, tj. zabranjeno za sve 30 +. Drugi opozicionari brane “vjeru pradjedovsku” od trulog Zapada i sa Putinom u srcu jedini, dakako, mogu biti spas od crnogorske autokratije. I u toj igri pobjednik je uvijek poznat - to je Đukanović kao što je i gubitnik uvijek isti - građanin Crne Gore.

Izgubljene šanse

Formiranje široke građanske, progresivne, prozapadne alternative ovoj vlasti je, da je bilo imalo pameti u opoziciji, trebalo da bude prioritet broj jedan. Kažem, da je bilo pameti, jer je i političkom laiku jasno da vlast u CG može biti smijenjena jedino na takvom konceptu. Dakle konceptu Ustavne, regionalne i vanjskopolitičke realnosti i sa njom povezanim pozitivnim dostignućima koje je teško ili uzaludno sporiti a nemoguće mijenjati. Zato je ključni zadatak ozbiljne političke alternative morao biti širenje, jačanje i političko-izborna kohezija gradjanskih opozicionih subjekata, a smanjenje političke gravitacije Fronta i njegovo svođenja na mjeru koja mu ne dozvoljava da u političko-programskom smislu nameće svoj politički koncept promjena.

Šansu za tako nešto smo imali 2016. nakon izlaska SDP iz vlasti i formiranja prelazne vlade čime su se stvorili uslovi da se artikuliše takva snažna opoziciona građanska alternativa od subjekata koji su bili opozicioni dio prelazne Vlade. Nijesmo je iskoristili i za posljedicu smo imali jačanje Demokratskog fronta nakon izbora 2016. i njegovo pozicioniranje kao najjače opozicione snage.

Drugu, mnogo veću, šansu imali smo tokom 2017. kroz djelovanje građanske opozicije koja je kroz izgrađivanje jednogodišnje saradnje i povjerenja mogla da bude pobjednička politička snaga u svim izbornim ciklusima u 2018. Završetkom NATO pitanja, kao moguće političke prepreke za saradnju, u aprilu 2017, i definitivno se otvorio prostor za takav koncept. On bi imao i međunarodnu podršku, koja je uostalom i iskazana sastankom američkog potpredsjednika sa liderima građanske opozicije u avgustu prošle godine. Sve te, za ozbiljne političare, krupne političke činjenice nažalost nijesu prepoznate i vrednovane.

Umjesto objedinjavanja i dogovora, ili makar razilaženja kroz iskren i pošten partnerski odnos, imali smo u decembru na sceni tipično crnogorsku opozicionu igru iza leđa, sakrivanja i bježanja, koja je stvari dovodila do besmisla i što je najpogubnije - rezultat je bio gubljenje povjerenja bez kojega nema nijednog zdravog i održivog političkog projekta.Tokom januara, umjesto održavanja više puta zahtijevanog sastanka građanske opozicije, bježalo se u period nakon beranskih i ulcinjskih izbora. Dolazi se u cajtnot i nakon toga u igru ubacuje DF i ulazi u svima poznatu jalovu februarsku sagu traženja tzv. zajedničkog kandidata cjelokupne opozicije, čime se preko noći odustaje od koncepta građanske opozicije koji je građen prethodnih godinu dana. Kandidat je nađen u minut do dvanaest kao najmanje loše rješenje onih koji su sve vrijeme nadigravali druge da bi na kraju nadigrali sami sebe. Na kraju, epilog je svima poznat, a to je poraz na predsjedničkim izborima kao logična konsekvenca frapantne opozicione neozbiljnosti i nedozrelosti, a sigurno i mnogo čega drugog. Koliko je bila iskrena i posvećena podrška g-dinu Bojaniću javnost je mogla sama da vidi i tu je svaka riječ suvišna.

Nova šansa

Ipak, to što se u dva navrata nije uspjela stvoriti kritična građanska alternativa za promjene ne znači da od tog koncepta treba odustati, jer je to jedini recept za smjenu otuđene partijske elite. Buka koju ovih dana stvaraju dvije opozicione strukture, razračunavajući se međusobno, ne uliva veliki optimizam da se išta naučilo iz prethodnih grešaka. Ali, uprkos tome, ozbiljne političke snage i pojedinci moraju nastaviti da grade put koji vodi u građanske promjene. SDP će svoj politički autoritet i sve kapacitete uložiti da u građenje tog puta krenemo od čvrste, zdrave, zrele i ozbiljne osnove. Na predsjedničkim izborima takav kurs je kroz rezultat dr Draginje Vuksanović dobio respektabilnu podršku i on je putokaz za dalje snaženje ove politike.

Građanski savez za promjene, kao skup političkih subjekata, manjinskih partija, uglednih pojedinaca i uz podršku svih progresivnih činilaca društva je jedini pravi smjer koji garantuje građanske promjene. Promjene koje će biti utemeljene na čvrstom opozicionom ali istovremeno i realnom konceptu koji uvažava Ustavnu datost i međunarodnu poziciju države. Sve drugo je već viđena igra u kojoj je pobjednik unaprijed poznat. Pred nama je nova šansa da većinsku volju građana za promjenama pretvorimo u konkretan rezultat i oslobodimo Crnu Goru feudalnih lanaca.

Autor je član Predsjedništva SDP

( Ivan Vujović )