Ova zemlja senzibilitet rastače u utopiju

A little rudeness and disrespect can elevate a meaningless interaction to a battle of wills and add drama to an otherwise dull day.

A little rudeness and disrespect can elevate a meaningless interaction to a battle of wills and add drama to an otherwise dull day.

Bill Watterson, Calvin & Hobbes

Iva Petković kaže da su Marko Radonjić i ona odgovorili na temu posljednjeg cetinjskog konkursa "lepršavom" ali i "promišljenom lakoćom" - tema je bila, podsjetiću vas, rekonstrukcija Trga umjetnika - i dodaje da je to "više bila kritika iste i načina na koji je predstavljena".

Iva se, dakle, ne šali - vrlo je ozbiljna.

U svakom slučaju, ne preostaje mi ništa drugo nego da se u svakom pogledu i u potpunosti složim sa gospođicom Petković. Ako išta podržavam, zauvijek i svuda, ako išta stvarno cijenim, ne samo u arhitekturi nego i inače u životu - onda su to duhovita i suvisla programatska kritika i provokacija - tj. subverzija - kontra autoritetima, stereotipima, dogmama i nadasve demagogiji, u svim njenim besmislenim i još besmislenijim pojavnim oblicima - a u ime propagiranja i podsticanja što razobručenije kreativnosti, i uopšte - svih mogućih veselih aktivnosti - pogotovo onih od suštinskog i supstancijalnog javnog interesa.

Prije formiranja konačnog suda o konkursnim radovima - i nagrađenim i nenagrađenim - treba sačekati izložbu, svakako

Još ako se provocira, tj. subverzivno djeluje na Cetinju, i to u formi neke vrste apstraktnog, do krajnjih granica svedenog, gotovo ogoljenog vizuelnog manifesta - onda sreći nikad kraja, definitivno.

Odustajem, dakle, od predloga iznijetog prije par nedjelja, tj. subota, da se, ako baš mora, na kraju Njegoševe, tj. Glavne ulice - sagradi objekat u idealnim gabaritima nikada prežaljene Lokande - ali druge namjene, povezane sa kulturom u najširem smislu, a ne sa lokanjem (i pušenjem, ne daj bože) - i priklanjam se predlogu koji potpisuju Petković & Radonjić: da se na tom mjestu postavi široka rampa - skoro u širini trga - i još ponešto ispod rampe - a u suštini ništa - tj. da se izbjegne pogubno zatvaranje Trga umjetnika u pravcu parka - tj. juga, dakle kontra gradu.

Vizuelna argumentacija koju nudi mladi, mješoviti arhitektonski tandem u korist svog predloga - ostavlja me bez daha. Na kraju se, izgleda, konkursi ipak svode na kvalitet sličica, tj. na čisto ozračje koje sličice sugerišu - htjeli mi to priznati ili ne - kvalitet rješenja je tu eksta-vrijednost.

Kad sam vidio prvih par renderinga koje je potpisao tandem Petković & Radonjić - kad sam vidio, na primjer, da su predložili da osnovni kvadrat popločavanja Trga umjetnika bude betonski, dimenzija 4X4 m - tandem je, dakle, predložio baš krupnu, maksimalno neutralnu kocku - kao i "sahranjivanje" Lokande ispod kote trga, "u podu", i podizanje rampe na njenom mjestu - rampe kojom je zapravo stavljena perfektna tačka na Glavnu ulicu - shvatio sam da ova naša nesrećna država ima budućnost.

Revitalizacija trgova podrazumijeva neke fine radnje koje na Cetinju nisu odrađene ovom prilikom, konkurs na stranu - a trebalo je da se odrade

Činjenica da rad koji su potpisali Petković & Radonjić nije nagrađen, nažalost - tj. da Konkursni žiri nije bio u stanju, sva je prilika, da sagleda barem dio njegovih očiglednih prednosti - govori isključivo u prilog tezi da je ta naša zajednička, srećna budućnost - još uvijek vrlo, vrlo, vrlo daleko - i da "ova zemlja", kako kaže Iva Petković, "senzibilitet rastače u utopiju".

Draže bi bilo da je gospođica Petković, koja je upravo okončala master-studije na prestižnom BIArch (Barcelona Institute of Architecture), između riječi "senzibilitet" i "rastače" umetnula jedno kratko "trenutno" - što bi upućivalo na nepokolebljivu vjeru u bolje sjutra - ali 'ajde - može i ovako. Poraz na konkursu nije, ukratko, smak svijeta. Biće još konkursa, kao i konkursnih žirija - i biće prilike da se opet odigra partija.

Prije formiranja konačnog suda o konkursnim radovima - i nagrađenim i nenagrađenim - treba sačekati izložbu, svakako, i eventualnu javnu diskusiju nakon otvaranja izložbe - mada sumnjam da će ta diskusija biti organizovana, sumnjam da je gospodin Aleksandar Bogdanović, gradonačelnik naše prijestonice - ovoga puta u funkciji predsjednika Konkursnog žirija - sposoban, trenutno, da javno izađe pred učesnike konkursa i ostale zainteresovane i da odgovara na sva ugodna i neugodna pitanja redom - ali mi se ipak čini, u ovom trenutku, dakle na neviđeno, da je epilog potonjeg cetinjskog urbanističko-arhitektonskog konkursa pobjeda te nepodnošljive kvazi-dvorsko-kraljevske-turbo-raskoši - čast izuzecima, svakako - i poraz lepršave invencije.

I dalje je, izgleda, taktička pobjeda imperativ - ljepotu i svrsishodnost poteza, trenutno, malo ko umije da cijeni.

Fascinantne su zapravo te njihove asocijativne tehnike, tj. načini na koje njih dvoje gotovo intuitivno proigravaju pozitivne, prozračne aluzije i reminiscencije na pozorišnu scenu, tj. scenografiju

OK - aktivnosti usmjerene u pravcu revitalizacije trgova u istorijskom jezgru naše prijestonice trebalo bi da počivaju - i počivaće jednog dana, možda ne baš sjutra, ali jednog dana sigurno hoće - na poimanju gradskih trgova kao integralnih segmenata šireg društvenog habitusa, odnosno kolektivne memorije i kolektivnog identiteta - čemu danas, u pravilu, prethode sve složeniji procesi definisanja uloge gradskih trgova u sistemu društveno-kulturalne proizvodnje prostora i njegovog funkcionisanja - što podrazumijeva, prije svega, uključivanje širokih, najširih građanskih masa u te procese, kao i relevantnih institucija - do dan danas mi je, primjera radi, uloga Zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore u obnovi cetinjskih trgova ostala misterija, ta ekipa se nigdje ne pominje, a trebalo bi da se pominje, valjda - i svih ostalih aktera, a sve u cilju jasne identifikacije, tj. kristalizacije regenerativno-razvojnih smjernica - i to na duže staze, a ne od danas do sjutra.

Dakle, revitalizacija trgova podrazumijeva neke fine radnje koje na Cetinju nisu odrađene ovom prilikom, konkurs na stranu - a trebalo je da se odrade.

U tom kontekstu, analiza radova sa pomenutog konkursa se svodi na nekoliko eluzivnih parametara, od kojih je najznačajniji onaj subjektivni - a tiče se personalnog doživljaja prostora - što je neotuđivo pravo svakoga od nas. Najznačajniji je, dakle, karakter prostora - onako kako ga mi doživljavamo - tj. svako od nas ponaosob.

Nisu, drugim riječima, od presudne važnosti tehnike i materijali popločavanja Trga umjetnika, niti je toliko bitan stav po pitanju obnove Lokande - bitno je, a istovremeno i najinteresantnije, kako drugari koji su uzeli učešća na konkursu doživljavaju karakter današnjeg Cetinja.

Da li čitavu stvar podrediti reprezentativnom momentu - tj. činjenici da je Cetinju vraćen atribut prijestonice Crne Gore, te je stoga za očekivati da će predsjednik države, premijer, pojedini ministri i ostale ličnosti iz političkog i javnog života češće boraviti u gradu, što svakako povlači za sobom određene konsekvence formalne naravi - proliferaciju crnih odijela i crnih audija, na primjer - ili se pak okrenuti građanima, njihovim potrebama i njihovom doživljaju prostora - odnosno umjetnosti i nezaobilaznoj masovnoj kulturi, tj. komercijalizaciji koju masovna kultura povlači za sobom.

Zar smo zaboravili da je par Cetinjana/Cetinjanki - i par stolica u funkciji scenografije - sasvim dovoljno za vrhunsku zabavu?

Petković & Radonjić od vas ne očekuju ništa specijalno - pozivaju vas da iznesete stolicu na trg, eventualno i stočić, a možete i da vozikate bicikl unaokolo i izgledate dražesno pritom, poput Marije - i da uzmete učešća u igri - u nečemu što bi se moglo nazvati neobaveznim socijalnim umrežavanjem u trenucima dokolice.

Fascinantne su zapravo te njihove asocijativne tehnike, tj. načini na koje njih dvoje gotovo intuitivno proigravaju pozitivne, prozračne aluzije i reminiscencije na pozorišnu scenu, tj. scenografiju - koristeći pri tom zadate elemente - poput Lokande - koja je u njihovoj interpretaciji svedena tek na mozaik, izveden tamnijim popločanjem na pomenutoj, blago zakošenoj rampi, ispod koje je smješten kafe sa pogledom na park.

Zar nije, uostalom, Cetinje oduvijeko posjedovalo taj scenski kvalitet? Zar Cetinje nije oduvijek bilo koliko egzotična, toliko i ekstravagantna scena postavljena na mjestu gdje je prije nekoliko vjekova teško bilo zamisliti bilo što - a kamoli scenu?

Zar smo zaboravili da je par Cetinjana/Cetinjanki - i par stolica u funkciji scenografije - sasvim dovoljno za vrhunsku zabavu?

Pretenciozna melanholija

Ako gradski trg doživljavate - ili želite da doživljavate kao svojevrsnu otvorenu pozornicu na kojoj se odvija drama gradskog života - cetinjskog života, u ovom slučaju - onda su Petković & Radonjić odigrali maestralno.

Njihov scenario je stvarno promišljen, i što je posebno važno - lak i elegantan - što će reći da nije opterećen suvišnim momentima koji bi upućivali na teške, grandiozne cetinjske teme - među kojima su najfatalnije, ako mene pitate - ta dubiozna, romantičarski intonirana tumačenja slavne prošlosti, koja podrazumijevaju enormne doze patosa, u kompletu sa tom tipično cetinjskom, nepodnošljivo pretencioznom melanholijom.

( Borislav Vukićević )