Tecite suze moje, reče intelektualac

U Crnoj Gori, objašnjavanje društvenih pojava prati jednostavan obrazac: identifikujte fenomen koji želite da posmatrate, stavite ga u kontekst koji vam se najviše sviđa, a potom izaberite najseksi teoriju zavjere koja će narodu da objelodani skrivene uzročno-posljedične veze.

Sve to servirate uz lavkraftovske motive (u posljednje vrijeme, “pipci” su najprominentniji), sa dozom balkanoidnog saspensa (tagline za crnogorsku verziju filma 300, ako je ikada bude, naprosto mora da glasi: “Malo nas je, al’ smo govna!”), i imate niskokalorično otkrovenje koje “i diše, i miriše”. Ako se držite ovog recepta, vaša poruka pučanstvu ima da se proda kao “bakin kolač”.

Istina, nismo narod koji će da popase konspirativne fantazije Dejvida Ajka, ali nas ozbiljno rade one plauzabilnije priče, recimo, jednog Džima Marsa. Zato nećemo povjerovati da su se crnogorski moćnici ižljegli [sic!] na planeti Moron u sazvježđu Zmaja, ali da danonoćno kuju paklene planove za obesmišljavanjem svega postojećeg, od procesa pridruživanja EU do adekvatnog nivoa masnoće u mlijeku – e, to već prolazi kao alva ćeten.

A ko je tu kreten, ostaje da se vidi.

Moć vladajuće strukture ne leži u, lakanovski rečeno, realnom njene egzistencije, jer svima nama je poznat visok nivo nekompetentnosti i korupcije u državnoj upravi. Ne, moć vladajuće oligarhije počiva u diskursu njenih protivnika koji je već godinama, svjesno ili nesvjesno, konstituišu kao strip-negativca, maltene nepobjedivu mašineriju koja je u stanju da na gotovo volšeban način kontroliše svoje građane.

Umjesto što se ponašaju kao Vene sa svojom zbirkom zadataka iz matematike koji nudi rešenja

Samo obratite pažnju na govor opozicije tokom izbornih kampanja: prije i nego što je ta manifestacija počela, oni se bacaju na priču o tome kako će izbori biti pokradeni, jer je mašinerija naprosto toliko moćna – kreće se kao nindža, pa ni posmatrači iz OEBS-a nisu u stanju da vide, a kamoli pojme, njen nedozvoljeni kung-fu.

Drugim riječima, opozicija građanima poručuje isto što i najsmrtonosniji negativac iz Zvjezdanih staza: “Otpor je uzaludan.” Ni na drugom frontu, onom intelektualnom, situacija nije ništa drugačija: dok kritikuje, crnogorska inteligencija uporno govori o “moćnosti” vlasti, tako da narod reaguje kako mu dolikuje – sluša što pametniji pričaju. A kad oni kažu da je vlast here to stay, šta jedan Tom Džons iz Šavnika može tu da uradi.

Nije li nam izvanredna američka televizijska serija Breaking Bad objasnila koliko jedan vlasnik doktorata može da bude opasan po sistem – kako onaj s ove, tako i onaj s one strane zakona?

Glavni junak, profesor hemije Volter Vajt, je svoje znanje operacionalizovao van legalnih okvira kako bi zaradio novac, ali je društveni kontekst od njegovog čina napravio političko oružje.

Ukratko, gospodin Vajt je postao tačka simboličkog prekida koja otkriva svjetove sa dvije strane zakona kao klinički međuzavisne, unutar kojih koncept poznat kao “uraditi pravu stvar” gubi svaki smisao.

Radi se o uobičajenoj priči koja nerijetko dolazi od prominentnih intelektualaca, a zapravo nema nikakvo utemeljenje u stvarnosti

Tako je i kod nas, samo na drugom nivou: pojam “kritike vlasti” je potpuno obesmišljen – šta god rekli za ili protiv nje, ide njoj u prilog. Naravno, stvar je postavljena tako da je Gospodaru dodijeljen status glavnog označitelja – onog koji daje punoću i smisao svakom političkom procesu i pojavi u crnogorskom društvu.

A kao takav, daje smisao i porukama uperenim protiv njega. Jer, ako odstranite označitelj Velikog Vođe, šta dobijate? Gomilu besmislenih dešavanja u jednom šizofrenom društvu, čija analiza ne iziskuje tek puko prozivanje, već ogroman trud i naporan rad.

Jednom riječju, istraživanje. Ali dok je Sauron tu, sve ima smisla, kako u diskursu vlasti, tako i u diskursu njenih protivnika. Zato Crnoj Gori nisu potrebni intelektualci koji kritikuju, već oni koji imaju metod.

Umjesto što se ponašaju kao Vene sa svojom zbirkom zadataka iz matematike koji nudi rešenja, trebalo bi da narodu objasne kako su došli do zaključaka koje tako nemilice dijele sa svima nama.

Uzmimo priču koja sjajno ilustruje pomenuto. Prije nekoliko dana, dalji rođak Džastina Bibera odlučio je da svom enciklopedijskom poznavanju prilika na Balkanu da određeni entertejnment kvalitet, pa je sastavio listu najbizarnijih univerziteta na ovim prostorima.

Status tog objekta u njima izaziva gnušanje, ali je istovremeno i garant održivosti njihovih teorija

Čitava situacija je toliko neočekivano blentava da zvuči kao jedna od uvrnutijih epizoda serije Doctor Who, ali ipak to nije. Da, tamo negdje, izvan šašavog Balkana i dalekog Galifreja, postoji profesor koji se bavi rangiranjem bizarnosti u akademskom svijetu.

No, lista i nije toliko bitna, koliko reakcija koju je izazvala u Crnoj Gori. Na opšte oduševljenje vaskolike javnosti, Biber je pomenuo i Univerzitet Donja Gorica. Odmah je potegnut glavni označitelj, pa se o UDG-u govorilo u kategorijama fabrike za proizvodnju zombija spremnih da služe Mračnom Gospodaru odmah po sticanju diplome.

Radi se o uobičajenoj priči koja nerijetko dolazi od prominentnih intelektualaca, a zapravo nema nikakvo utemeljenje u stvarnosti. Opet se vraćamo na problem metoda: niko od njih nijednom nije ponudio objašnjenje kako je došao do zaključka da je UDG tvornica Uruk-Haija. To je zato što bi ih istraživanje dovelo do drugačijeg rezultata.

Autor ovog teksta je proveo pune dvije godine kao asistent u nastavi na Humanističkim studijama i Fakultetu umjetnosti, a nijednog trenutka – gle čuda! – Sauron nije ušetao u amfiteatar poput kakvog američkog rvača. Naprotiv, jedan post-marksista poput mene imao je punu slobodu da “kvari” studente.

Žao mi je što ću mnogima da raspršim iluzije, ali Donja Gorica nije Mordor, niti je UDG – Minas Morgul. Zapravo, UDG je za crnogorske-intelektualce-sa-doktoratom isto ono što je Kosovo za srpske-nacionaliste-sa-doktoratom – jouissance, uzrok opscenog uživanja-u-smislu.

U nedostatku ozbiljnih istraživačkih poduhvata, mora se neprestano ukazivati na odsustvo moći vlasti

Status tog objekta u njima izaziva gnušanje, ali je istovremeno i garant održivosti njihovih teorija. Drugim riječima, dok god Kosovo nije “naše”, sve priče tipa “mrze nas jer smo najbolji i pravoslavni” koje su skovane u posljednjih dvadeset i kusur godina imaju smisla.

Isto tako, UDG je trag realnog, ostatak Gospodara-koji-to-formalno-više-nije u simboličkom prostoru. Trauma izazvana Njegovim odlaskom se morala nadomjestiti avatarima i totemima kroz koje Gospodar govori i djela, čime je očuvano neophodno uživanje-u-smislu.

Ova logika je neumoljiva: čak iako ga nema u realnom, mi ćemo ga vratiti u simboličkom. A nije li nas Lakan naučio da je ono čega se gnušamo ujedno i objekat naše fascinacije? Dok god crnogorskim nezavisnim intelektualcima polazna tačka bude predmet sopstvene fascinacije, deklarativna želja za promjenom neće biti ostvarena.

Dok god ti isti budu napadali istraživanja javnog mnjenja, ili bilo koja druga, samo zato jer im se ne dopada ono što čuju, biće i dalje protivnici kakve bi svaki autokrata poželio da ima. I dok god budu zatočenici sopstvene opsesije, stvarnost – a time i mogućnost za bilo kakvu promjenu – ostaće s one strane rešetaka.

U nedostatku ozbiljnih istraživačkih poduhvata, mora se neprestano ukazivati na odsustvo moći vlasti

Oni se bore protiv Njega upravo onako kako On to traži – riječima, frazama koje se ponavljaju do besvijesti da počinju da gube oštricu. “Mafija”, “totalitarizam”, “privatna država”…

Svaki dan, iznova i iznova. Pokušajte da svojoj djevojci govorite “volim te” na svakih šesnaest minuta, pa ćete nakon nekog vremena uvidjeti da je ta fraza dobila težinu koju ima i obligatorno “dobar dan”. I tu leži problem: na svaku kritiku crnogorske inteligencije, narod reaguje sa “oh, dobar dan, komšija”, nakon čega nastavlja sa svojim poslom.

Fascinacija mora da prestane. U nedostatku ozbiljnih istraživačkih poduhvata, mora se neprestano ukazivati na odsustvo moći vlasti – na urođenu im nekompetentnost. Direktor Uprave policije mora ostati Bob Rok! Što je dobro, treba pohvaliti. Što je loše, treba ismijavati.

A kad su smiješni, onda su i tragični. A kad su tragični, onda ih je lako pobijediti. Diskurs kritikovanja vlasti mora biti promijenjen – od Mračnog Gospodara treba napraviti slijepog miša sa naočarima. A svi znamo kako je on završio.

( Bojan Baća )