Vidjećeš ti, jednog dana

Nije potrebno biti baš vidovnjak, pa da ti se javlja kako bi crnogorska opozicija mogla poslati Milu Đukanoviću snažnu poruku 28. maja. Nešto u stilu - ovi lokalni izbori nijesu bili posebno važni, baš kao ni predsjednički, ali čekamo te mi na narednim parlamentarnim za dvije godine ili ranije. Još ako se ujedinimo, vidjećeš.

Biće tu još i međusobnih optužbi, lamenta nad nefer uslovima i retorički blagoj i(li) vlasti blagonaklonoj međunarodnoj zajednici, koja može primijetiti tek neku institucionalnu prednost i medijsku nekorektnost. Uobičajeni bilans za još jedan dan mrmota.

Kampanja skoro da nije ni počela, a već se vidi da će opozicija glavnu bitku za lokalne izbore voditi između sebe, u takozvanom nastojanju da se onaj drugi svede na “razumnu mjeru”. Rat Demokrata i Fronta, nimalo originalno, već je započeo oko navodnog plagijata, mada je u osnovi bitka ko će imati glas više, a ne koliko će opozicija imati glasova. Bečić i URA bi protiv Ranka, jer su Dritanovi birači u minulim izborima dominatno birali Draginju Vuksanović, a ne Bojanića. Ranko bi da nekako politički preživi, a da ga ne primijete i sjete se njegovih 18 godina sa DPS-om. Danilović će sam, pa makar se sve prosulo, SNP nastavlja atomizaciju, za Milačića još se tvrdo ne zna.

Tako se još jednom potvrđuje teza da dio opozicije objektivno radi za Đukanovića, a ostali njemu u korist. Jer, na suprotnoj strani je ono što je u izbornoj noći 15. aprila Đukanović nazvao nepobjedivom koalicijom. A to su DPS, Brajovićeve lukrativne socijaldemokrate, plus manjine. Plus izborni inženjering. Zatim kontrolni paket birača koji aktivisti znaju “u glavu”, novac, klijentelizam, pogovaranje, trolovanje, botovanje i ostalo iz arsenala tajnih i mutnih poslova. Tu je i nekoliko za ovu priliku izmišljenih problema (kad se već ne rješavaju stvarni) poput troškova legalizacije u Park šumi, koji će čarobnim štapićem biti riješen da se ova biračka baza dodatno učvrsti.

Ali, tu je mnogo minusa trome, neefikasne i neodgovorne lokalne vlasti u Podgorici, na primjer, o kojoj takav utisak teško mogu da promijene iznenada probuđeni bageri na prilazima gradu. Upravo zbog toga, bez obzira na nedavni trijumf, Đukanović ne može pobijediti u Podgorici ukoliko mu opozicija i ovoga puta ne učini. Ovdje nije riječ o čuvenom ujedinjavanju pod jedan opozicioni barjak, jer se takav ne bi našao ni za tri vijeka, niti o navodnim oslobodiocima u Budvi, o crkvi na Rumiji, još manje o problematičnim porukama o borbi za pravoslavlje, ili o identitetskim pitanjima. Na dnevnom redu trebalo bi da budu teme, koje se moraju sa opštih mjesta i izbornih majki svih bitaka, spustiti na lokalni nivo. Na debatu o ostvarivanju konkretnih izbornih programa, o realizaciji projekata od javnog interesa, zloupotrebi i arčenju novca građana, uništavanju stambenog i životnog prostora, o svemu onome što je biraču razumljivo, jer se njega nesporedno tiče.

Pitanje je da li za to opozicija ima volje, ali i znanja. Zato bi se tog 28. maja, ako Đukanović sam sebe ne pobijedi, što se, uprkos entropijom zahvaćenog režima nikome čak i ne priviđa, trebalo prisjetiti da nesmjenjiva vlast nije moguća bez nesmjenjive opozicije, te da će mnogo puta izvedeni pokus i u budućnosti neprekinutog izbornog ciklusa, uvijek davati isti rezultat.

( Slavoljub Šćekić )