Pobunjenici

Koncept pobune je u krizi, pa i revoluciju sa Vol strita treba gledati u tom svjetlu: traže se novi putevi, nove ulice, bez zidova ako je moguće...

Čak i samo ime Vol strit spaja nespojivo – Ulicu i Zid. Spoj je nemoguć, ili bar perverzan – ulica vam omogućava da nekuda odete, a zid vas u takvom pregnuću sprečava. No, možda baš takav naziv sadrži nešto od suštine današnjeg globalnog problema. Živimo civilizaciju koja nas lagano navikava da ne pravimo razliku između Ulice i Zida. Odnosno, koliko god zapravo stajali pred zidom (realnost), imamo utisak, zahvaljujući obmanjujućoj prirodi medijske civilizacije, da je to ulica kojom se može proći. Cinizam i perverzija – dvije ključne riječi za opis današnjeg stanja. Možda će pomak biti moguć kada to jasno shvatimo – ovo je zid, i prolaza dalje nema. A, valja nama preko Zida, da se poigramo slavnim stihom jednog od najvećih južnoslovenskih pjesnika XX vijeka, Maka Dizdara.

Virus se, ipak, širi Zapadom. Nisam siguran da u nekim dubljim slojevima funkcionišu poređenja sa “Arapskim proljećem”. Ipak, to proljeće je obradovalo Imperiju, uklopilo se u standardnu imperijalnu klimatologiju, a ovo što rade časni prosvjednici diljem američkih, pa i evropskih gradova, udar je, oštri zagriz u Tamno Srce Imperije.

A sa pobunom je kao sa zauzetim telefonskim brojem – morate okretati i dalje, bez obzira na dosadni signal zauzeća. Nikada ne znate koje će okretanje biti ono pravo. Vaše je da ste uporni, a spoj će se jednom već desiti...

Naravno, obradovao sam se kada sam vidio da će se sličan pokušaj desiti i u Podgorici. Da, postoji taj problem adrese, i on je odista intrigantan. Gdje je naše Tamno Srce? Budući da ovdje institucije ne znače ništa. A opet, kako će prosvjednici juriti Gospodara po gradu? Morali bi da se sele od kafića do kafića... A svuda svira Lepi Mića.

Ipak, dobro je da se – (o)kreće. Tačno je da je ovo jedini glavni grad u Evropi gdje se studenti nikada nisu potukli sa policijom, gdje nikada mladi pobunjenici nisu ostavili svoj pečat na malograđanskom tijelu Grada, ali... Svemu ima kraj. (Osim cinizmu i aroganciji neoliberalnog kapitalizma, rekao bi pesimista. I to ćemo dočekati, vjeruje optimista.)

Zapravo, jedan jučerašnji događaj gurnuo me je prema ovom, nazovimo ga, pesimističnom polu. Mi smo poznati po tome da volimo da izmišljamo toplu vodu, a najnovija potvrda ove tvrdnje je više karikaturalna. Naime, studenti u Nikšiću su se pobunili jer u domu nemaju dovoljno tople vode. Nekome može biti čudan takav prioritet – vjerujem da to nije najvažniji problem koji se tiče studentske egzistencije u Crnoj Gori. Biće da u njihovom životnom prostoru ima i većih nevolja. Mada, pobuna 1968. formalno je počela kad su studenti jednog rubnog pariskog univerziteta zatražili drugačiji režim u studentskim domovima. Tako je počelo, a ostalo je istorija. Ipak, zašto vjerujem da ovaj problem sa toplom vodom u Nikšiću neće zadobiti status “istorije”?

Predsjednik domske organizacije studenata u Nikšiću dok govori o razlozima, kao da se izvinjava. Kaže da su bili prinuđeni da nezadovoljstvo iskažu mirnim protestom, “jer im je ugroženo osnovno održavanje lične higijene”. „Prošle godine smo stalno imali toplu vodu, a sada po dva sata ujutru i uveče, što je za oko 400 studenata u Domu nedovoljno“, rekao je. Onda objašnjava:

„Razgovarali smo više puta sa upravom Doma i obrazloženo nam je da tako mora zbog ušteda”. I tako dalje. Ovakva retorika ne liči baš na Crvenog Denija ili Rudi Dučkea. Uprava je objasnila studentima da im ne može izaći u susret, jer “zbog teške ekonomske situacije moraju štedjeti na energentima”. Mladić koji se buni, saopštio je da su ostali uslovi u Domu zadovoljavajući, da nema problema sa smještajem. Kako onda da ne zvuči karikaturalno kad pročitate objašnjenje direktora doma, izvjesnog Đukanovića, da nijedan studentski dom u Crnoj Gori ne može stanarima da obezbijedi stalno toplu vodu.

Nakon ovoga sami odgovorite na pitanje – da li bi svjetski virus pobune mogao da zahvati i Crnu Goru? U beskraju razloga neko će ipak na kraju opet izmisliti – toplu vodu.

Valjda je to ta revolucija koja teče. Kao topla voda. U dva dnevna termina – i svi mirni.

( Balša Brković )