Digitalno suđenje

Italijanski apelacioni sud je 3. oktobra preinačio presudu za ubistvo Amandi Noks i naredio da bude odmah puštena iz zatvora. I Noksova i njen bivši momak, Rafaele Solesito, su 2009. proglašeni krivim za seksualni napad i smrtonosno ubadanje nožem njene cimerke, Meridit Kerčer, 2007. godine. Noks je bila osuđena na 26 godina zatvora. Odslužila je četiri godine prije nego što je puštena.

Oslobađanje se uglavnom baziralo na nepostojanju pouzdanih forenzičkih dokaza koji povezuju Noksovu sa zločinom. Tužilaštvo je tvrdilo da je krv Noksove bila na oružju kojim je počinjeno ubistvo. Međutim, testirana DNK je bila toliko lošeg kvaliteta da je apelacioni sud bio primoran da ga odbaci kao nepouzdan.

Od DNK dokaza osumnjičene manje se govorilo o tome da li je jedna digitalna animacija, takođe, doprinijela osuđivanju Noksove. U završnom obraćanju sudu, peruđanski tužilac Đulijano Minjini je pustio kompjuterski napravljenu simulaciju koja prikazuje oličenje Amande kako ubija oličenje Meridit. Završena je sa fotografijom krvavog tijela Krečerove sa mjesta zločina.

Čini se sada da je animacija bila samo čista fantazija, animirana verzija teorije tužilaštva sa Amandom Noks kao seksom-zaluđenom fatalnom ženom, „Foksi Noksi“, kako su je prozvali britanski tabloidi, „đavolicom“, kako je napisao veliki broj evropskih novinara, prilagođavajući frazu tužioca.

Oslobađanje je u Italiji izazvalo talas samookrivljavanja. Izvan sudnice, grupa posmatrača je uzvikivala „Vergonja! Vergonja!“ ili „Sramota! Sramota!“ Vitorio Zukoni, pišući za „Republiku“, prihvatio je manje kritičan ton:

„Na kraju, bilo je to suđenje različitih kultura, sukob kultura više nego sudski slučaj“, ocijenio je Zukoni. „Ista djevojka koju je tužilaštvo predstavilo kao đavolicu koja čezne za seksom i orgijama je, suprotno, u američkom javnom mnjenju prihvaćena kao čedna diva koja je upala u osinjak nesposobnih, zlobnih muškaraca“.

Međutim, ovo stajalište predviđa da su zakon i kultura dva različita svijeta. Ali nisu. Efikasni tužioci i advokati odbrane koriste narodnu maštu za dobro poznate karaktere („đavolica“, „fam fatal“) i rutinske scenarije („sekusalne igrarije pošle naopako“) kako bi pomogle da se uobliči njihova priča na sudu.

I, sve više, njihovo zastupanje počinje mnogo prije nego što se vrata sudnice otvore.

Preko curenja u medijima, intervjua, društvenih mreža i posebno osmišljenih veb sajtova, advokati često plasiraju njihove priče na sudu javnog mnjenja. Jednom kada je građa priče osmišljena, time je takođe uspostavljen sistem vjerovanja koji ona oličava. Unutar tog sistema vjerovanja, disonantni detalji bivaju izgurani, dok se oni konsonantni nameću pažnji posmatrača.

To je važno za sudske advokate zato što uvijek postoje rupe u dokazima. Teško je rekonstruisati prethodne događaje. Međutim, sa prepoznatljivom konstrukcijom priče i ekipom poznatih likova u šaci, oni mogu ubijediti njihovu publiku (poput porote i sudija) da popune detalje koji nedostaju.

„Tako ide ova vrsta priče“. „Tako se ova vrsta osobe ponaša“. Iskustvo publike o svijetu daje meso na gole kosti prave teorije tužioca ili advokata odbrane. Time počinje bitka za očekivana srca i umove porote. U tom smislu, medijske strategije su legalne strategije.

Ovo pomaže da bi se objasnilo zašto je porodica Amande Noks angažovala jednu firmu za odnose sa javnošću nedugo pošto je uhapšena 2007. U periodu do ulaganja žalbe na presudu, ogromni napori su uloženi kako bi se rehabilitovao njen lik. Porodica Noks trebalo je da izvuče njen imidž iz kandži italijanskog tužilaštva i tabloida.

„Foksi Noksi“ sada više nije aluzija na njen društveni život, već na njenu vještinu u fudbalu. I umjesto priče o „đavolici“, imamo porodičnu priču o nevinoj Amerikanki u inostranstvu upletenu u jednu kafkijansku noćnu moru.

Borba oko zapleta iskorištena je još jače na ekranu nego u štampi. U eri „pametnih“ telefona i svugdje prisutnih kamera za nadzor, događaji koji bi ranije prošli nezabilježeno sačuvani su za buduće naraštaje i, neizbježno, za sudske procese.

U isto vrijeme, digitalne grafike i animacije odvode donosioce odluka bilo gdje i svugdje – u tijelo u slučajevima ljekarskih grešaka, unutar kompleksne mašinerije u slučajevima povrede patenata, ili na mjesto zločina kao virtuelnog očevica ubistva u nekom slučaju.

Snimci i animacije predstavljaju moćne alate u potrazi za pravdom zasnovanoj na činjenicama. Međutim, oni takođe stvaraju nove kamene spoticanja. Kao gledaoci, možemo da pomislimo da dobijamo komletnu sliku, ali svaka kamera podržava spostveno gledište.

Sa jednakom sigurnošću možemo vjerovati u digitalne slike koje vidimo, ali kako možemo biti sigurni u njihovu osnovanost u stvarnosti? Jednom kada uđemo u domen digitalne simulacije, kako da se zaštitimo od uvlačenja u jedan beskrajni matriks pojava? Kada su sudije i porota gledali animaciju tužilaštva u slučaju ubistva za koji je optužena Amanda Noks, u čiju su fantaziju oni ušli?

Sve veća upotreba snimaka, simulacija i sofisticiranih grafika (uključujući analize DNK) kao osnova za pravnu presudu otkriva transformaciju pravde u digitalnoj eri.

Adaptiranje na ove promjene sa nepromijenjenim kredibilitetom našeg pravosudnog sistema zahtijevaće široko njegovanje rafiniranije sposobnosti za kritično vizuelno prosuđivanje.

Copyright: Project Syndicate, 2011.

( Ričard K. Šervin )