Obamin problem Izraela

U rijetkom izletu van rodnog Teksasa, guverner Rik Peri optužio je predsjednika Baraka Obamu da je „popustljiv“ prema Palestincima. Bivši gradonačelnik Njujorka Edvard Koč podržao je katoličkog republikanskog kandidata za Kongres protiv jevrejskog demokrate u Njujorku jer republikanci podržavaju Izrael i u dobru i u zlu – i zato što je Obama izrazio izvjesne rezerve prema širenju izraelskih naselja na Zapadnoj obali. Prema Kočevim riječima, Obama je „gurnuo Izrael pod autobus“. Republikanac je pobijedio.

U međuvremenu, izraelski premijer Benjamin Netanjahu, koji je prilično osjetljiv na miješanje stranaca u izraelsku unutrašnju politiku, stalno i otvoreno se dodvorava republikancima iz Kongresa napadajući Obamu.

A kako je Obama odgovorio? Govorom u Ujedinjenim nacijama u kome je stalno ponavljao kako podržava Izrael, kako razumije izraelske strahove i osjetljivost, jedva pominjući strahove i osjetljivost Palestinaca.

Šta je to u vezi sa izraelskom politikom što američkog predsjednika pretvara u amorfni žele? Zašto se, zaista, svi američki predsjednici toliko plaše da budu kritični prema izraelskoj politici? Da li je po srijedi strah da ne budu označeni kao antisemiti? Ili su to „jevrejski glasovi“?

Što se toga tiče, demokrate nemaju zbog čega mnogo da strahuju. Prema anketama, većina američkih Jevreja (samo 1,7% populacije SAD) i dalje glasa za Demokratsku stranku.

U takozvanom izraelskom lobijem u Vašingtonu, koji je dobro organizovan i veoma dobro finansiran, značajnu ulogu igraju i hrišćani evangelističke crkve. Ali oni uglavnom glasaju za republikance, tako da se čini da Obama tu nema mnogo da izgubi.

Istina, određene proizraelske organizacije, naročito Američko-izraelski komitet za javne poslove (AIPAC), mogu da sakupe velike svote novca za podršku ili suprotstavljanje političkim kandidatima o čemu se odlučuje isključivo na osnovu njihove naklonosti prema Izraelu.

A novac, bilo da se odobrava ili uskraćuje, kao i Jevreji koji zbog povrijeđenog ponosa odbijaju da glasaju za Obamu, bi mogli imati presudni uticaj u ključnim „kolebljivim saveznim državama“ poput Floride.

Na stranu novac, birači i lobiji, nešto se posljednjih godina promijenilo iz osnove i to nešto plaši demokrate: izraelski konflikt sa Palestinom sada američka desnica koristi kao batinu protiv liberala.

To ranije nije bio slučaj. U prvih nekoliko decenija svog postojanja, kada su na njegovom čelu bili mahom socijalisti, Izrael je uglavnom podržavala svjetska liberalna ljevica. U stvari, posljednja američka administracija koja je na neki način imala krut stav prema izraelskoj vladi bila je administracija Džordža Buša starijeg.

Jevreji i u Evropi i u SAD tradicionalno su težili ljevici. Politika desnog centra, naročito kada se zasniva na nacionalizmu, rijetko je naklonjena manjinama kojima više odgovara otvorenija, kosmopolitska sredina. Jevreji su bili među onima koji su tokom 1950-ih i 1960-ih najvatrenije podržavali borbu američkih cranaca za građanska prava.

Sve dok je Izrael bio liberalna zemlja, za većinu američkih Jevreja je bilo lako, čak i prirodno, da ga podržavaju. Tu nije bilo sukoba između srca i glave, između emocionalne vezanosti za Izrael i političke posvećenosti liberalnim vrijednostima.

Međutim, stvari su počele da se mijenjaju kada je izraelska Radnička partija predala vodeću poziciju agresivnijoj stranci Likud. Na Izrael je sve više počeo da vrši uticaj upravo onaj tip politike od koga se većina Jevreja tradicionalno plašila, a naročito nacionalizam.

Djelimično isprovociran neprijateljstvom arapskih susjeda i rigidnošću palestinskih lidera, Izrael je počeo oštro da skreće udesno. To je, takođe, bila posljedica demografskih promjena: Jevreji sa Bliskog istoka su bili oštrije antiarapski nastrojeni od njihove braće iz Evrope, a jevrejski imigranti iz Rusije su bili oštrije antiljevičarski nastrojeni. Štaviše, broj ortodoksnih Jevreja nastavio je brzo da raste.

Kao rezultat toga, evropska liberalna ljevica je izgubila saosjećanje prema Izraelu, a ta zemlja je stekla nove prijatelje među desničarima – čak i krajnjim desničarima. Evropski desničarski populisti, među kojima i neki predstavnici partija sa jakom antisemitskom prošlošću, sada ponosno ističu svoju podršku doseljavanju Izraelaca na palestinsku teritoriju. Uz to, u SAD, čudni savez jevrejskih tvrdolinijaša i evangelističkih hrišćana, koji smatraju da se svi Jevreji, na kraju, moraju vratiti u Svetu zemlju i prevratiti u hrišćanstvo, postao je glavna baza podrške Izraelu.

Ovo je stvorilo veoma neobičnu situaciju. Desničarski političari sa američkog juga, zajedno sa austrijskim, njemačkim, francuskim i holandskim populistima, optužuju liberale da su popustljivi prema „islamofašizmu“. Ovi politički naljednici duboko rasističke tradicije novi su zaštitnici Jevrejske države, čija politika danas više duguje etničkom šovinizmu XIX vijeka nego socijalističkim korijenima cionizma.

Udovoljavanje izraelskoj beskompromisnoj politici bi za američkog demokratskog predsjednika moglo biti najlakši način da izbjegne nevolje tokom izborne godine. Obami su sigurno potrebni svi prijatelji koje može dobiti. Međutim, cijena će biti visoka. Prinuđena da podrži Izrael, bilo da je to ispravno ili pogrešno, Amerika brzo gubi kredibilitet i uticaj na turbulentnom Bliskom istoku.

Vršenje pritiska na Izrael da prekine gradnju naselja i da postigne dogovor sa održivom palestinskom državom biće veoma teško. Međutim to je jedini način da se prekine ciklus nasilja. Suprotstavljanje Izraelu i njegovim fanatičnim prijateljima ne bi bilo antijevrejski. Naprotiv, time bi se podržala liberalna tradicija u koji mnogi Jevreji i dalje vjeruju.

( Jan Buruma )