Zbogom atomsko oružje

Prije 25 godina u oktobru, sjedio sam u Rejkjaviku, na Islandu, preko puta Ronalda Regana, na pregovorima o planu za smanjivanje i, jednog dana, eliminaciju zastrašujućih arsenala nuklearnog oružja SAD i SSSR-a do 2020. godine.

Uprkos svim međusobnim razlikama, Regan i ja smo dijelili snažno ubjeđenje da tako varvarsko oružje ne bi trebalo da bude osovina bezbjednosti civilizovanih država. Iako u Rejkjaviku nismo uspjeli da ostvarimo naše najviše ciljeve, samit je, ipak, kako je to rekao moj nekadašnji sagovornik, bio „glavna prekretnica u borbi za bezbjedniji i sigurniji svijet“.

Narednih nekoliko godina bi mogle pokazati hoće li naš zajednički san o oslobođenju svijeta od nuklearnog oružja biti ikada ostvaren.

Kritičari nuklearno razoružanje u najboljem slučaju predstavljaju kao nerealistično, a u najgorem kao rizičan utopijski san. Ukazuju na hladnoratovski „dugi mir“ kao dokaz da je nuklearno odvraćanje jedino sredstvo za sprečavanje velikog rata.

Kao neko ko je imao na raspolaganju ovo oružje, nikako se ne slažem. Nuklearno zastrašivanje je uvijek bilo težak i krhak garant mira. Time što ne predlažu obavezujući plan za nuklearno razoružanje, SAD, Rusija i ostale nuklearne sile promovišu budućnost u kojoj će se nuklearno oružje neizbježno upotrijebiti. Takva katastrofa se mora spriječiti.

Kako sam prije pet godina istakao, zajedno sa Džordžom P. Šulcom, Vilijamom Dž. Perijem, Henrijem A. Kisindžerom, Semom Nanom i drugima, s porastom broja država koje imaju nuklearno naoružanje, nuklearno zastrašivanje postaje manje pouzdano i rizičnije.

Mimo preventivnog rata (koji se pokazao kao kontraproduktivan) ili djelotvornih sankcija (koje su se do sada pokazale kao nedovoljne), jedino iskreni koraci ka nuklearnom razoružanju mogu osigurati zajedničku bezbjednost neophodnu za postizanje teških kompromisa o kontroli naoružanja i pitanjima proliferacije.

Povjerenje i razumijevanje stvoreno u Rejkjaviku utrlo je put za dva istorijska ugovora. Na osnovu Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF) iz 1987. uništene su ozloglašene rakete koje su tada prijetile evropskom miru. A prvi Sporazum o smanjenju strateškog naoružanja (START I) smanjio je naduvane američke i sovjetske arsenale za 80 odsto tokom decenije.

Međutim, izgledi za napredak u oblasti kontrole i neproliferacije naoružanja su sve slabiji u odsustvu valjane podrške za nuklearno razoružanje. U Rejkjaviku sam za ta dva duga dana shvatio da razgovori o razoružanju mogu biti i konstruktivni koliko su naporni.

Povezujući niz međusobno povezanih stvari, Regan i ja smo uspostavili povjerenje i razumijevanje neophodno za smirivanje trke u nuklearnom naoružanju, nad kojom smo bili izgubili kontrolu.

Kad se pogleda unazad, kraj Hladnog rata je nagovijestio dolazak haotičnijeg rasporeda globalne moći i ubjeđivanja. Nuklearne sile bi trebalo da se pridržavaju uslova iz Ugovora o neproliferaciji iz 1968. i da u „dobroj vjeri“ nastave pregovore o razoružanju. To bi uvećalo diplomatski i moralni kapital diplomata dok nastoje da obuzdaju nuklearnu proliferaciju u svijetu, gdje više država nego ikad ima sredstva da napravi nuklearnu bombu.

Samo ozbiljan program univerzalnog nuklearnog razoružanja može obezbijediti uvjerenje i kredibilitet potrebne za globalni konsenzus da je nuklearno zastrašivanje mrtva doktrina. Više ne možemo priuštiti, ni politički ni finansijski, diskriminatorsku prirodu sadašnjeg sistema, prema kojem postoje oni koji „imaju“ i oni koji „nemaju“.

Rejkjavik je dokazao da se smjelost nagrađuje. Uslovi su bili veoma nepovoljni za sporazum o razoružanju 1968. Prije nego sam postao sovjetski lider 1985, odnosi između supersila iz hladnog rata su bili na najnižem nivou. Regan i ja smo, ipak, uspjeli da napravimo zalihe konstruktivnog duha stalnom direktnom interakcijom.

Izgleda da danas nedostaju lideri sa smjelošću i vizijom neophodnim za izgradnju povjerenja potrebnog da bi nuklearno razoružanje ponovo postalo centralni dio miroljubivog globalnog poretka. Ekonomski problemi i černobilska katastrofa su nas podstakli na akciju. Zašto Velika recesija i katastrofalna havarija u Fukušimi Daiči u Japanu nisu izazvali sličan odgovor danas?

Prvi korak bi bio da SAD konačno ratifikuju Sveobuhvatni sporazum o zabrani testiranja (CTBT) iz 1996. Predsjednik Barak Obama je podržao ovaj ugovor kao vitalni instrument za sprečavanje proliferacije i izbjegavanje nuklearnog rata. Vrijeme je da Obama ispuni obaveze koje je dao u Pragu 2009, ogrne Reganov plašt Velikog komunikatora i ubijedi Senat SAD da formalizuje posvećenost Amerike CTBT-u.

To bi natjeralo preostale nuklearne zemlje - Kinu, Egipat, Indiju, Indoneziju, Iran, Izrael, Sjevernu Koreju i Pakistan - da ponovo razmotre CTBT. Time bismo se približili cilju globalne zabrane nuklearnog testiranja u bilo kakvom okruženju - atmosferi, podmorju, u svemiru ili pod zemljom.

Drugi neophodan korak je da SAD i Rusija slijede sporazum Novi START i počnu dublje kresanje naoružanja, posebno taktičkog i rezervnog, koje nema svrhu, rasipa novac i ugrožava bezbjednost. Ovo mora biti povezano sa ograničenjima raketne odbrane, jednog od ključnih pitanja koja su podrila samit u Rejkjaviku.

Ugovor o smanjivanju fisionog materijala (FMCT), dugo zaglavljen u multilateralnim razgovorima u Ženevi, i uspjeh samita o nuklearnoj bezbjednosti sljedeće godine u Seulu, pomogli bi da se osiguraju opasni nuklearni materijali. To bi takođe zahtijevalo da Globalno partnerstvo iz 2002, posvećeno osiguranju i eliminaciji svih vrsta oružja za masovno uništenje - nuklearnog, hemijskog i biološkog – bude obnovljeno i prošireno, prilikom samita sljedeće godine u SAD.

Naš svijet je i dalje previše militarizovan. U sadašnjoj ekonomskoj klimi, nuklearno oružje se pretvorilo u odvratne jame bez dna kada je novac u pitanju. Ako se, kao što izgleda, nastave ekonomski problemi, SAD, Rusija i ostale nuklearne sile trebalo bi da ugrabe trenutak i pokrenu multilateralno kresanje naoružanja kroz nove ili postojeće kanale poput Konferencije UN o razoružanju. To bi donijelo veću bezbjednost za manje novca.

Međutim, nagomilavanje konvencionalnih vojnih snaga - velikim dijelom podstaknuto ogromnom vojnom moći koju su SAD rasporedile širom svijeta - takođe mora biti razmotreno. Dok produbljujemo sporazum o Konvencionalnim snagama u Evropi (CFE), trebalo bi da ozbiljno razotrimo smanjenje tereta vojnih budžeta i snaga na globalnom nivou.

Predsjednik SAD Džon F. Kenedi je jednom je upozorio da „svaki čovjek, žena i dijete žive pod nuklearnim Damoklovim mačem, koji visi na najtanjoj niti i može biti presječen svakog trenutka“. Više od 50 godina, čovječanstvo je oprezno posmatralo to smrtonosno klatno dok su državnici raspravljali kako da zakrpe njegove pohabane niti. Primjer Rejkjavika bi trebalo da nas podsjeća da palijativne mjere nisu dovoljne. Naši napori od prije 25 godina će se isplatiti tek kada bomba završi pored okova trgovaca robljem i sumpornog gasa iz Prvog svjetskog rata, u muzeju prošlog divljaštva.

Copyright: Project Syndicate, 2011.

( Mihail Gorbačov )