Salmonela

Danas slučajno nabasam na internetu, na koncert, kojeg sam slušala jedne studentske školske godine, u gradu koji je kasnije doživio opsadu uprkos svih toplih i žarkih želja da se popuši lula mira. Moje prijateljice i ja smo se morale dobro držati da ne padnemo jer bi nas gomila samljela tada na putu ka Skenderiji u mladalačkom zanosu i isčekivanju kultne grupe jugoslovenskog rokenrola.

Čak i simbol u scenografiji, petokraka i žena i muškarac sa bakljom (Kamarad) uz pjesmu zemlji o kojoj smo pjevali misleći na svoju kuću pomalo već olinjalu, nesigurnu i nedajuću koliko se očekivalo, sve je za sjećanje. Bilo je dovoljno razloga da se, kasnije, priključim ljudima koji su nezadovoljni jer nije bilo odgovore na ključna pitanja egzistencije, posao nakon studija, kvalitet školovanja, kvalitet studentskog života.

Za bolji i kvalitetniji studentski život morala sam dobro da se oznojim. Borili smo se tada za bolje uslove u domovima, za bolju ishranu studenata, za više struje i više čistoće jer nam je salmonela bila problem, za kvalitetnije obrazovanje, za prestanak partijske okupacije. Pojava salmonele, bakterije koja izaziva infekciju preko nehigijenski tretiranih proizvoda za ishranu životinjskog porijekla i restrikcije struje su nas opasno ljutili. Izašli smo pred ondašnje Republičko izvršno vijeće. Izazvali smo tadašnjeg rektora. I nakon toga par mjeseci je ponešto bilo poboljšano.

Danas to izgleda naivno, benigno, čak smiješno. Danas infekcija salmonelom dođe kao metafora za društvenu političku kuhinju, a kao društvena bolest širi se i razvija u institucijama ove zemlje koje brane neodbranjivo. Te 1985. nije bio na pomolu DPS. Koncert ubilježen u internet memoriji konektovao me je sa još jednim događajem koji će nakon 6 godina biti aktuelan - Jutelov koncert za mir ili već Karavan za mir. I to sam odgledala. Zaista je zanimljivo pogledati iznova materijale pred sam rat u Bosni. Koji trud i energiju su uložili ljudi iz svih krajeva nekadašnje zemlje, umjetnici, studenti, aktivistkinje centara za antiratne akcije, studentske organizacije... da se ukaže političarima na vlasti da je mir ono što se traži od njih, a poziv na razum i odgovorno odlučivanje alternativa ratu.

Bolno i lijepo nekako me je osnažilo iznova da u teškim vremenima aktivizam predstavlja alternativu idolopoklonstvu, nasilju, političkoj okupaciji, gubitku autonomije, etike... Devedesetih je još postojao jedan svijet u kojem su stvari bile donekle predvidive. Mladi iz Crne Gore stigli su na koncert u Sarajevo jer se Jutel nije vidio odlukom vlasti, uprkos svemu. Bili su tamo i slušali su mlade koji su pozivali na mir i rješenje jugoslovenske krize. Pozivali da se odbije oružje. Većina tih ljudi na javnim događajima gdje se zagovarao i gradio mir i danas su tu, doduše stariji, kritičniji, bez zanosa, bez energije, obučeni da primaju udarce. I izdrže.

Sve sam to gledala nakon izbora. Sve sam to gledala dok odlaze najbolji aktivisti/stkinje. Nemali broj ih je napustio ovaj svijet u ubjeđenju da se ne treba dati od svojih prevariti. I eto, prošli su izbori. Otišla sam u jedan brzi krug obalom. Mediteran je to, plavetnilo je to, svijet je odzvanjalo je u meni. Govorila sam to kao mantru. Mediteran je to, plavo je to... ne damo se od svojih prevariti. A možda sam koncert gledala zbog mladosti, možda zbog tih nepromjenjivih političara koje pamtim u malom i velikom broju. Možda zbog terora koji živimo. Zbog gužve u javnom prostoru jer su institucije izgubile kredibilitet. Izgleda da se političarima najviše sviđa da budu gospodari svake situacije.

Prva faza je prošla tako što su kritički odnos pojedinih organizacija civilnog društva (dakle onaj prvi ešalon) stigmatizovali i pokušali da te glasove utišaju. Druga faza je bilo formiranje vlastitih NVO. Počelo je sa Institutom za javne politike zarad novca. Nastavak je vidljiv ovih dana. Domislila se i opozicija pa imaju i oni svoje nvo šireći opseg motiva. Sada se u javnosti sve NVO bacaju u isti koš. Oduvijek neprijatelji i izdajnici za vlast. A ove opozicione devastiraju ono malo stečenog javnog prostora i navlače drugi talas agresije, trpajući sve u isti koš. Ko se u toj šumi vidi. Politička klasa je još jednom pucala u ono malo slobode koju smo mukom godinama gradili.

I opet izbi ono - Mediteran je to, plavo je to. Čemu ova sjećanja? Htjela sam se prisjetiti da mi je 1989. bilo 26 godina, a da ću 2028. imati 65 i da će ovi ratnici i junoše nikad utvrđene odgovornosti biti tu. A i put za Jevropu. Prošlo je dosta godina, a ja opet reagujem. Procenti glasanja me izbijaju iz cipela. Kako nekom može biti dobro ako mu komšija ima dvoje djece koja su završila fakultete a nemaju posao, kako mu može biti dobro ako zna da preko puta njega živi akademski građanin koji svoju titulu može jedino na pokazuje svojim bližnjima, ali ne i da obrazuje studentkinj/te... Ili se ne vidi u moru plagijata (a počelo je sa ministarkom nauke!!!). Baš to osjetljivo mjesto. Baš ta pozicija.

Zamjena ambasadorskim mjestom popularisala je i plagiranje i posao pisanja teza o kojem se javno zna ali se ćuti. Dakle, sve je kontaminirano.

Kroz ove godine koje sam brojila da su prošle i predavala sam i stvarala i to sve u alternativi. To je bio krug slobode i zanosa. U civilnom sektoru duže vremena govori se o popravljanju sistema. I nestalo je svjetla... Aktivizam je spakovan u džep, iako je po difoltu upravo to najvažniji zadatak organizacija civilnog društva. Popravke sistema koji teroriše, krade pljačka i... nema, to je nadam se jasno. Poslužimo samo kao folklorni motiv. Onda nam stignu Europljani da nam kažu kako mi sigurno ali polako idem u Jevropu.

Moram da priznam odrasla sam držeći stopala u Jadranskom moru, Mediteranu, i dalje se držim za ruke prijateljica u ovoj gužvi da nas ne samelje, prepoznajem i dalje tu lijevu orijentaciju uprkos kapitalizmu koji oduzima svaki milimetar prostora pretvarajući sve u robu pa i sam aktivizam koji danas mora da ima pravnog zastupnika, da bude ekonomski održiv, da bude rame uz rame u radnim grupama sa predstavnicima institucija i u njihovim komisijama čije sadržaje su potpuno ispraznili kao kornjačine olupine, jer usisava svaki sadržaj i smisao... i slične rabote. Zamjena teza kao osnovna politička disciplina izgleda da je uspjela da prožme sve, pa se i u civilnom društvu čuje jezik koji mi je u potpunosti nepoznat. E zbog toga se osjećam kao onomad, prije tridesetak godina, kada se rušila zemlja i sa njom svijet u kojem nismo lovili plagijat niti plagijatore. Kasnije nismo ni one koji su željeli rat, izveli ga i ostali živi, bez kazne i utvđene odgovornosti.

Ovo sada je još bolnije jer se bol nadovezuje na bol. Ruši se iznova, to neznatno ali važno mjesto otpora što pokazuje da nismo naučili da prepoznajemo Danajce kad darove nose. Imali pa izgubili. Izgradili pa pustili opet da se razgradi. Dakle, sa onima koji su onda rušili, naređivali rat, puštali vojsku poput pasa na ljude, pljačkali, iznosili državno bogatstvo u sopstveni džep, okupirali svaku instituciju nema popravljanja. Ne popravlajuju se oni i sistem, nego se pristaje na njihovu politiku relativizacije zločina i korupcije. I eto nam javne epidemije i infekcije. Sve je zahvaćeno, svedeno na ništa. Plagijat ministrake koja postaje ambasadorka nagovijestio je da je zlo prošlo i da je na redu pogibija obrazovanju i nauci. Tada smo čuli sve ko se do tada nije pitao. Nije to samo bruka, iza toga kad se dobro pogleda je red plagiranih radova izveden na našoj mladosti. Ovo ostalo je samo pepo i šaš.

Ipak Mediteran je to, plavetnilo je to, i zvjezda je to, baklje i maj uskoro. Bakterije i viruse za spasenje javnog i kolektivnog zdravlja, uništava kvalitetno obrazovanje i proizvodnja znanja, učenje i kritički um. Ovo jesu zahtjevi da bi smo bili slobodi građani.

Autorka je psihološkinja

( Ervina Dabižinović )