Iz Londona, s ljubavlju: Sreća i sloboda

Džonatan Franzen, američki romansijer, živi je dokaz da pisanje o ‘ženskim’ temama može biti veoma cijenjeno, ukoliko ih obrađuje muškarac-pisac. U tom slučaju, ‘ženske’ teme mogu čak ući i u takmičenje za Veliki američki roman, koji se tamo i dalje iščekuje, kao da im nije dovoljan ‘Veliki Getsbi’.

No, ‘Getsbi’ im je, možda, sa svojih nepunih dvjesta stranica, premali. Još ih svrbi ‘Rat i mir’.

I mada Franzena rado čitam, najviše zbog sposobnosti da dijaloge, koji se često protežu na preko deset, dvadeset stranica, ne uvali u zamku samodovoljnosti, već ih koristi da bi priču gurao naprijed, providno mi je što on, nakon što završi još jedan roman na temu mračnih tajni naizgled normalne porodice i veličanstvenog ludila američke domaćice, neće da prizna da ga baš to najviše inspiriše, već za naslov forsira pojam koji će sadržaj popeti na neki, kao, viši nivo.

Obične se porodične žene u devedeset posto slučajeva, u rijetkim trenucima kada im se učini da su potpuno slobodne, najčešće zaključaju u kuću

‘Freedom’, kaže on. ‘Naslovio sam novi roman ‘Sloboda’ jer sam se htio pozabaviti konceptom viška slobode. Ne vodi li previše slobode nesreći? Naročito danas, kada na Zapadu imamo slobodne, ali ne i srećne ljude.’

To on misli na zreli, a ne djetinji, lični osjećaj slobode, koji mu je, kao Amerikancu, dostupan, pa ga preispituje. A ja, pripadnica istočnoevropske sfere, ne razumijem preispitivanje slobode; ja volim kada Franzen piše o svojim ‘kućnim ženama’ koje u odsutnom trenu raspuste kose, dobiju krila, pa se, naizgled ničim izazvane, zaljube u opakog, bivšeg rokera.

I još autoru niko ne zamjera da je time ugazio u područje chick-lit shita, jer je muškarac. O kakvom sad on to meni višku slobode priča? Misli li da bi bilo bolje da i Ameri nađu svoga Putina? Možda bi tada nastao Najveći američki roman svih vremena? Pisan u neslobodi.

Previše slobode ne postoji. To znamo mi koji smo, u bilo kom smislu, živjeli sa obje strane zavjese. Postoje samo zemlje u kojima se donekle možeš osjećati kao ljudsko biće sa svojim pravima: sa, recimo, pravom da smijeniš vladu koja te ponižava, pravi te budalom. I one druge zemlje.

*

Obične se porodične žene u devedeset posto slučajeva, u rijetkim trenucima kada im se učini da su potpuno slobodne, najčešće zaključaju u kuću, bace na kauč, sa poslužavnika jedu ‘comfort food’ (topli sendvič), dok na miru gledaju dugo priželjkivani film.

Od četrdesetoro djece ja se brinem o njih šestoro, među kojima su tri nepodnošljiva dječaka, ali ljubazna sam i volim ih

One nisu interesantan materijal za književnost, i svjesne su toga. Zato vole Telmu i Luiz, ili Anu Karenjinu, svoje neobične vršnjakinje koje ‘raspustiše kosu’. I završiše u Grand Kanjonu; ili pod vozom.

Tada obične žene malo zaplaču, obrišu suze, njihova se totalna sloboda (kauč, sendvič, film ili knjiga) privodi kraju, obaveze zovu. One su ipak čudno srećne, jer se život nastavlja, a one imaju o kome brinuti.

Sudeći po tvrdnjama dva engleska profesora, Ričarda Lejerda i Antoni Seldona, upravo u brizi za druge leži tajna sreće; ne u potkresivanju viška slobode. Na Zapadu, kapitalističke gradurine u koje se ljudi slivaju, prevelike su, ne stigneš upoznati lica iz kraja.

A ako ih ne poznaješ, zašto bi im pomagao, bio ljubazan prema njima? Nema se vremena, vrijeme je novac, nema se novca, ajkule vrebaju sa svake strane.

Kada iz gradurina ti isti ljudi pobjegnu na selo, previše se izoluju viškom prirode. Nikad srećni, nikad zadovoljni.

Zato se sreća uči, trenira. Svakoga dana, po jedno dobro djelo. Budi dobar i učinjen. Nije nimalo naivna Andželina Džoli. Razne je hemijske tripove zamijenila tripovima u zemlje trećeg svijeta, među sirotinju. Najsrećnija je kad im pomaže.

*

Potpuno se slažem sa londonskim profesorima da se treba učiti osjećaju sreće. I volim London zbog toga što se tu može ići na svakakva dodatna učenja. Evo, recimo, samo jedna tjub linija od moje zgradurine, na Totenhem Kourtu, za devedeset minuta i 20 funti, mogu naučiti Bijonsine pokrete iz spota Crazy in Love.

Za sve uzraste i nivoe kondicije. Prijavljujem se i odlazim.

Nema veze, bila sam dobra, svakoga sam voljela

Činjenica da sam najmlađa polaznica, kao i prisustvo muškarca sa sijedom bradom, koji nije pogriješio čas, već zaista želi da nauči koreografiju iz Crazy in Love, doprinose uvećanju ambicije i radosti. Ima poslije i Rijana, ali već osjećam bol u mišićima.

Međutim, izostao je osjećaj sreće, jer polaznike ovog čudnog tečaja neću više nikada vidjeti, niti sam time išta pridonijela zajednici. Koreografijom koju sam ajmo reći savladala neću nikoga usrećiti. Ionako ću je za dva dana zaboraviti.

Zato sljedećeg dana stavljam sebe na raspolaganje učiteljicama drugog razreda kćerkine škole. Ide se na cjelodnevnu posjetu Bakingemskoj palati. Molim vas, uvjeravam ih, pa to je meni piece of cake; neko vam mora pomoći sa svom tom djecom.

Od četrdesetoro djece ja se brinem o njih šestoro, među kojima su tri nepodnošljiva dječaka, ali ljubazna sam i volim ih. Jedan se zove Spajk. Spajk je najgori; odnosno, ne kaže se tako: Spajk je challenge. U palati ima milion posjetilaca, a Spajk voli da se izgubi u gomili.

Vrištim njegovo ime, skubeći ostalih petoro za mnom. Da me sada neko pita šta sam u palati vidjela, samo bih znala reći da ima zaista mnogo tajnih vrata sakrivenih iza ogledala, iza kojih su djeca nestajala, želeći da vide Kraljicu, za koju su bili sigurni da se tamo sakrila da posmatra posjetioce.

Nakon što su se djeca smjestila, vezala, u taksi ulijećem i ja, silinom odlučnosti da zadržim pozitivan stav prema životu

Nema veze, bila sam dobra, svakoga sam voljela. Samo su mi mišići bolno podrhtavali zbog Bijonsine koreografije od prethodnog dana. Ručala sam čips sa ukusom bijelog luka i pavlake. Razdirala me je gorušica.

U autobusu, na povratku u školu, zamalo nisam povratila jer sam sjedjela u smjeru suprotnom od kretanja vozila, da bih mogla strogim pogledom fiksirati Spajka i ostale dječake. Sreća, sreća! Ne, to nije kiša, to sreća kuca po prozorima autobusa.

U džepu od farmerica vibrira mi telefon: sin mi naređuje, pardon, moli me da dođem za njega u Barns gdje do pet popodne ima utakmicu. ‘Nećeš me valjda pustiti da idem vozom po ovom pljusku?’ pita.

Muž je na putu. On je srećković među nama. Sin mora vozom. Dočekujem ga na stanici, lice mu smrknuto. Ali kupila sam mu njegovu omiljenu užinu. Moram ga naučiti da bude srećan. Zaustavljam taksi, sa lica ne skidam osmijeh korisne žene.

Nakon što su se djeca smjestila, vezala, u taksi ulijećem i ja, silinom odlučnosti da zadržim pozitivan stav prema životu. I tako, tom silinom, opaljujem glavom po prokletom, ukletom, smrdljivom, nekakvom seljačkom, fucking dodatku za prozor na taksiju, maaaajku mu, aaajj, maaajko, mrak mi pred očima, pa onda kratka slika rasprnutog šipka iz Lješkopolja, sigurno je to slika unutrašnjeg krvarenja, cvilim i držim se za vrata taksija da se ne onesvijestim na ulici.

Kasnije, iz kuće, za svaki slučaj, zovem Franđeliku (da, to joj je ime), jednu od majki iz škole, koja živi nedaleko od nas

‘Šta ti bi, ljubavi?’ pita taksista.

‘Vozi,’ kažem mu.

Djeca preblijedjela od šoka.

‘Umorna sam, tako sam umorna,’ mumlam. ‘Možda ću od ovoga umrijeti. Ona engleska glumica je na skijanju povrijedila glavu, bila je dva dana vesela, a poslije je umrla od hematoma.’

‘Ali ti nisi vesela,’ tješi me sin.

‘Ćut’ tu, aajj, kuku,’ držim se za glavu.

Kasnije, iz kuće, za svaki slučaj, zovem Franđeliku (da, to joj je ime), jednu od majki iz škole, koja živi nedaleko od nas. Muža ne zovem, daleko je, na poslovnim je sastancima. Franđeliki kažem da sam povrijedila glavu, i da, ako ujutru ne vidi moju kćerku u školi, dođe u zgradurinu i zamoli momke sa recepcije da provale u stan.

Umjesto toga, Franđelika ubrzo stiže na naša vrata, sa bocom vina.

Ah, napokon sreća, pomišljam. I sloboda, u isto vrijeme.

( Olja Knežević )