Nobelova nagrada za književnost: Istina je svuda zaboravljena ukraj puta

Konačno pjesnik, bila je jedna od mogućih reakcija na vijest o Nobelovoj nagradi za 2011. godinu. Tomas Transtremer je tzv. “čisti pjesnik”, jedan od posljednjih živih propovjednika visokomodernističkog koncepta poezije.

U obrazloženju žirija Švedske akademije kaže se da je nagrađen zbog “svježeg pristupa realnosti, zgusnutih i prozračnih poetskih slika, preciznosti izraza, kao i oštrine metafora”.

Odabir dugogodišnjeg, uz to i domaćeg kandidata ne bi se mogao nazvati iznenađenjem. Svih ovih godina pri pravljenju kladioničarskih lista njegovo ime se relativno visoko kotiralo – u prvih četiri-pet mogućih dobitnika.

Izvjesno – Nobelov novi vijek započela je decenija nenaklonjena poeziji

Posljednjih godina medijski vrlo aktivni sekretar Švedske akademije (autor ne baš srećne izjave o američkoj književnosti), Peter Englund izjavio je u četvrtak da je Transtremer vijest primio gotovo zapanjen. “Sjedio je i slušao muziku. Rekao je da je to sjajno”.

Reći “Konačno, pjesnik” imalo je smisla i s obzirom na neuobičajenu praksu Švedske akademije u posljednjih desetak godina. Zvuči gotovo nevjerovatno, ali, ako izuzmemo univerzalnog Gao Singđena (2000), koji je pored romana pisao i poeziju, te slikao akvarele, no, ipak je nagrađen prije svega za prozna djela, pjesnik nije dobio nagradu još od sredine devedesetih kada su 1995. i 1996, nagrađena čak dva pjesnika zaredom – Irac Šejmus Hini i Poljakinja Vislava Šimborska.

Devedesete su, čini se bile izdašnije prema poeziji – pored pomenutih nagrađen je i Derek Volkot, taj čudesni „Karipski Homer“. Prije njega, 1990, odabran je meksički bard Oktavio Paz.

Ovakva pozicije poezije kod Nobelovog žirija tim je neobičnija što postoji interna preporuka, neobavezujuća doduše, da se, više od dva puta zaredom ne nagrađuje ni pjesnik ni prozni pisac. Očito je novi milenijum nametnuo i nova pravila.

Od 2001, slijede, jedan za drugim, samo prozaici uz jednog dramskog pisca. Prvo Najpol, pa Mađar Imre Kertes (2002), sjajni Južnoafrikanac Džon Maksvel Kuci (2003), pa kontroverzna, ali i vrlo intrigantna austrijska spisateljica Elfride Jelinek (2004), 2005. uslijedila je „dramska pauza“ – nagrađen je Harold Pinter, pa opet po starom – Orhan Pamuk (2006), Doris Lesing (2007), Le Klezio (2008), Herta Miler (2009) i 2010, Mario Vargas Ljosa.

„Sredinom pedesetih, prešavši dvije hiljade kilometara, potegao sam sa dalekog sjevera, da bih ostvario namjeravano tridesetodnevno krstarenje po egzotičnom Balkanu”

Izvjesno – Nobelov novi vijek započela je decenija nenaklonjena poeziji.

Ovogodišnji laureat Tomas Transtremer je završio psihologiju i uprkos uspješnoj književnoj karijeri tim se pozivom dugo bavio, radeći na rehabilitaciji i socijalizaciji hendikepiranih osoba i mladih kriminalaca.

Objavio je jedanaest knjiga poezije – među njima su najpoznatije “17 pjesama”, „Tajne na putu”, „Napola dovršeno nebo”, „Zvuci i šine”, „Barijera istine”, „Baltik”, „Divlja pijaca”, „Tužna gondola” , kao i knjigu memoarske proze.

Ni on nije odolio zovu haikua, pa je napisao zbirku haiku poezije, koja je objavljena dvojezično, na švedskom i danskom jeziku.

Transtremerova internacionalna književna slava započinje sedamdesetih godina. Tada je, naime, Pingvin, u svojoj legendarnoj ediciji poezije objavio njegovu knjigu.

Prati ga reputacija pjesnika putovanja, refleksija o prirodi, naglašene potrebe da se dokuči složenost našeg postojanja. Najprevođeniji je savremeni švedski pjesnik.

Transtremerove stihove, te svojevrsne “sekularne molitve”, prevodili su i pjesnički velikani poput Česlava Miloša i Genadija Ajgija.

Pisac i novinar Moma Dimić prvi je prevodilac Transtremera na zajednički jezik

Ovaj pjesnik je već decenijama prisutan na ex-yu kulturnom prostoru. Posebne zasluge za to ima i činjenica da je 2003. dobio prestižnu internacionalnu nagradu Zlatni vijenac Struških večeri poezije. Beogradski Nolit je objavio njegove „Sabrane pesme”. Izgleda da je i Transtremer bio naklonjen – ovim prostorima.

„Sredinom pedesetih, prešavši dvije hiljade kilometara, potegao sam sa dalekog sjevera, da bih ostvario namjeravano tridesetodnevno krstarenje po egzotičnom Balkanu”, objasnio je jednom.

Pisac i novinar Moma Dimić prvi je prevodilac Transtremera na zajednički jezik. Opisujući to mitsko putovanje mladog Transtremera, Dimić piše: “Imao je samo dvadeset i tri godine. Bilo je leto, došao je iz pravca Italije, a onda: Ruma, Šabac, Banja Koviljača, Sarajevo, Kotor, Kosovska Mitrovica!

U Peći se razboleo i nekoliko dana ležao u sobi u kojoj je bilo više od pedeset bolesnika. S tog putovanja po Balkanu nastala je, pored „Crnih planina”, i jedna od ključnih Transtremerovih pesama „Formule putovanja”, u koju smo stali svi mi (još onda), od „žalosnog mrmora koji se vuče sa oračem po sremskim ravnicama” (deset godina posle Sremskog fronta), pa do dece što pikaju fudbal pod zvezdama.”

U jednom od svojih najpoznatijih stihova Transtremer neveselo zaključuje de je „istina svuda zaboravljena ukraj puta”.

"Domaći" nakon 37 godina

Nagrada Transtremeru aktivirala je i stari prigovor o “diskretnom patriotizmu” švedskih akademika. U proteklih sto i deset godina Nobelove nagrade nagrađeno je čak osam Šveđana (i brojni drugi Skandinavci), te se na tom književnom “tasu” švedska književnost nalazi ispred ruske, španske, italijanske, poljske…

Mudra politika stokholmskih staraca zapravo je izuzetno doprinijela globalnoj dimenziji švedske književnosti

“Fenomenu Argentina” je posebna priča. Argentinska književnost još čeka svog prvog Nobela, kao da stokholmska “ljutnja na Borhesa“ i dalje živi, “magijski” prenesena na ostale argentinske pisce.

Ipak, utisak je da su zapravo švedski akademici bili prilično pažljivi i odmjereni: nisu pretjerivali sa “domaćima” toliko da ugroze planetarni kredibilitet ove nagrade, a opet, nije da nisu iskoristili privilegiju njenog dodjeljivanja da učine vidljivima vrhove sopstvene literature.

Mudra politika stokholmskih staraca zapravo je izuzetno doprinijela globalnoj dimenziji švedske književnosti. Prva nagrađena je bila i prva dama među književnim laureatima, Selma Lagerlef (1909), a prije Transtremera nagrada je ostala u Švedskoj posljednji put 1974, kada su je podijelili Ejvind Jonson i Hari Martinson.

Neposredni kontakt sa ljudima

U razgovoru za beogradske „Književne novine” objavljenom prije dvadesetak godina Tomas Transtremer je kazao: “Sve svoje političke i socijalne potrebe ispunjavam na radnom mjestu, u neposrednom kontaktu sa ljudima.

Ali, potpuno razumijem one koji po cio dan pišu, ili se bave nekim drugim intelektualnim djelatnostima, pa se onda okrenu politici. Njihovo političko biće nije zadovoljeno.”

Dobitnici od 1981. do 2011. godine

• 1981 – Elijas Kaneti (Njemačka)

• 1982 – Garsija Markes (Kolumbija)

• 1983 – Viljem Golding (Britanija)

• 1984 – Jaroslav Sajfert (Češka)

• 1985 – Klod Simon (Francuska)

• 1986 – Vole Sojinka (Nigerija)

• 1987 – Josif Brodski (Rusija)

• 1988 – Nagib Mahfuz (Egipat)

• 1989 – Hoze Kamilo Sela (Španija)

• 1990 – Oktavio Paz (Meksiko)

• 1991 – Nadin Gordimer (Južna Afrika)

• 1992 – Derek Volkot (Trinidad)

• 1993 – Toni Morison (SAD)

• 1994 – Oe (Japan)

• 1995 – Šejmas Hini (Irska)

• 1996 – Vislava Šimborska (Poljska)

• 1997 - Dario Fo (Italija)

• 1998 - Žoze Saramago (Portugal)

• 1999 - Ginter Gras (Njemačka)

• 2000 - Gao Singđen (Kina)

• 2001 - V. S. Najpol (Trinidad)

• 2002 – Imre Kertes (Mađarska)

• 2003 – Dž. M. Kuci (Južna Afrika)

• 2004 – Elfride Jelinek (Austrija)

• 2005 – Harold Pinter (Engleska)

• 2006 - Orhan Pamuk (Turska)

• 2007 - Doris Lesing (Engleska)

• 2008 – Le Klezio (Francuska)

• 2009 – Herta Miler (Njemačka)

• 2010 – Vargas Ljosa (Peru)

• 2011 – Toman Transtremer (Švedska)

( Balša Brković )