Fudbal je svijet hiperbola

Prenosimo tekst o Crnoj Gori uglednog kolumnista londonskog lista "Gardijan" i novinara britanskog magazina "Four-four-two" Džonatana Vilsona

Autsajderi su i ranije igrali na velikim takmičenjima. Kada se Sjeverna Irska obrela na Svjetskom prvenstvu u Španiji 1982. godine, ili kada se Slovenija plasirala na Euro 2000, činilo se da su to nevjerovatna dostignuća, jedva dosanjani snovi.

Crna Gora ima manje od trećine stanovnika obje zemlje. Čak i ako ne sakupi svih šest bodova koji su joj potrebni da bude prva, može lako da se dogodi da od Evropskog prvenstva bude udaljena samo za baraž.

Fudbal je svijet hiperbola, ali zar treba posebno naglašavati kako bi to veličanstven uspjeh bio: Crna Gora ima oko 625 hiljada stanovnika, što je otprilike veličine Glazgova, ili Šefilda ako računate Roteram. Zaista malo, premalo...

I što je posebno zapanjujuće, iz tako male baze na scenu je stupila nevjerovatno talentovana generacija fudbalera: Mirko Vučinić i Stevan Jovetić su među najopasnijim napadačima u Seriji A, a Stefan Savić uveliko obećava u Mančester sitiju.

Je li to slučajno? Rekao bih da nije. Crna Gora je kroz istoriju uvijek proizvodila vanserijske fudbalere.

Kada je Crvena zvezda izgradila sebe u jedan od vodećih evropskih timova ranih 70-ih, najbolji napadač bio je Zoran Filipović, prvi selektor crnogorskog tima poslije odvajanja od Srbije. Njihov je i Miljan Miljanić, koji je vodio čak i Real Madrid. On je naučio fudbalsku igru putujući Engleskom u kombiju u kojem je spavao, jeo samo hranu iz konzervi koje je spakovao u svoj kofer prije odlaska iz Jugoslavije.

A među prvim Jugoslovenima koji su se preselili u Englesku bili su defanzivac Nikola Jovanović, koji je igrao kratko za Mančester junajted, kao i vezni igrač Ante Miročević kojeg je Šefild Venzdi kupio direktno iz Budućnosti. On još govori nježno o Južnom Jorkširu:

- Volio sam pabove i lager (vrsta piva). Pio sam 10-20 za noć i onda trenirao naredni dan. To je ono što me je Engleska naučila, kako da igram i da pijem - pričao je Miročević.

Crnogorac je i Predrag Mijatović, koji je postigao odlučujući gol u finalu Lige šampiona 1998. protiv Juventusa, kada je Real Madrid osvojio Evropu nakon 32 godine čekanja.

Bila su i četiri Crnogorca u Zvezdi, evropskom šampionu 1991. Beskompromisni lijevi bek Slobodan Marović, elegantni desni bek Duško Radinović, pouzdani half Refik Šabanadžović i najpoznatiji od svih, onaj koji je povezivao vezni red i napad, neponovljivi dribler Dejan Savićević. Sada je predsjednik Fudbalske federacije i čovjek koji je krajnje odgovoran za iznenađujuću odluku da skloni sa funkcije selektora Zlatka Kranjčara prošlog mjeseca.

Iako je Crna Gora remijem sa Bugarskom i porazom od Velsa izgubila prednost koju je stekla remijem sa Engleskom na Vembliju, ta dva rezultata samo su djelimično kriva za smjenu koja je uslijedila. Generalni sekretar FSCG Momir Đurdjevac rekao je da je to bilo „krajnje rješenje” i „jedina moguća odluka”, dok je Savićević tvrdio da je njegova predanost timu slabila još od februara.

Crnogorski novinari, ipak, bili su zbunjeni. Neki su otišli toliko daleko da su čak napisali da je Kranjčar morao da ode jer Savićević nije podnosio da on ne bude u centru pažnje.

Šta god da je istina, Crna Gora ostaje neprestani proizvođač talenata. Tu su i koristi od „sindroma nove zemlje“ - talasa partiotskog ponosa koji podiže mlade nacije. Nešto slično je, po Slavenu Biliću, pomoglo Hrvatskoj na Evropskom prvenstvu 1996. i Mundijalu dvije godine kasnije.

- Najveća je čast igrati za svoju zemlju. U svakoj utakmici dajem sve od sebe, jako sam motivisan i želim da pobijedim. Mi smo mladi nacionalni tim i imamo mnogo toga da pokažemo u budućnosti - rekao je Stevan Jovetić.

I nije samo budućnost - ako se malo osvrnemo, crnogorski fudbal ima vrlo ponosnu fudbalsku prošlost.

( Danilo Mitrović )