Želim da stvaram film iz Crne Gore, a ne za Crnu Goru

Mladi crnogorski reditelj Branislav Milatović nedavno je završio snimanje svog drugog kratkog filma pod nazivom “Sve to”, prema istoimenoj priča pisca Ognjena Spahića. Milatović je rođen 1985. godine u Titogradu.

Završio je osnovne i specijalističke studije na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, odsjek za filmsku i TV režiju u klasi profesora Branka Baletića. Diplomirao sa igranim filmom “Noć ljubavi” u sklopu omnibusa “Ljubav, ožiljci”. O svom novom filmu i rediteljskim principima, Milatović je govorio za “Vijesti”.

Završili ste snimanje vašeg drugog kratkog filma. Kakvi su vaši utisci nakon završetka tog dijela posla?

"U prvoj polovini jula ove godine, na lokacijama Nacionalnog parka “Durmitor”, snimio sam svoj drugi kratkometražni igrani film radnog naslova “Sve to”. Film je nastao po motivima priče Ognjena Spahića, koji je zajedno sa mnom autor scenarija.

Ovaj projekat je podržan na konkursu Ministarstva kulture Crne Gore 2010. godine, i rađen je u produkciji fondacije “Montenegro Art Production”. Na pripremi filma radio sam skoro godinu dana. Zadovoljan sam samim procesom snimanja, kao i snimljenim materijalom, i vjerujem će se moja početna vizija i ideja uglavnom i ostvariti.

Sada slijedi faza postprodukcije: montaža, obrada zvuka i slike, izrada filmske kopije... Premijera filma planirana je naredne godine na nekom od filmskih festivala."

Radili ste scenario po priči crnogorskog autora Ognjena Spahića. Koliko ste odstupili od autorove priče, odnosno, koliko ste bili dosljedni piscu?

"Odstupanja od priča su neminovna. U ovom slučaju nije bilo velikih odstupanja, prije svega, zbog filmičnosti Spahićeve priče. Struktura ove priče, likovi i njihovi odnosi su zgusnuti i determinisani što odgovara samom filmskom jeziku. Osim nekoliko dramaturških odstupanja, glavno odstupanje bilo je u samom izboru prostora.

Za razliku od izvorne priče koja se dešava na Skadarskom jezeru, koje nosi oporost i težinu, filmsku priču sam premjestio i prilagodio čistim i širokim pejzažima Durmitora, koji nameću drugačiju atmosferu, a samim tim i liričnost filmskog izraza."

Kakav je vaš rediteljski stav o prenošenju umjetničkog djela iz jednog medija u drugi?

"Književni tekst je oduvijek bio polazište za sve dramske umjetnosti, pa ni film nije izuzetak. Crpeći motive, energiju i emociju iz klasičnih književnih djela, stvorena su velika djela filmske umjetnosti.

Međutim, ako se vrijedno književno djelo bukvalno transponuje u filmski jezik, ono nikada ne može da ima snagu i da obuhvati sve slojeve svoga uzora, jer je ono u svojoj književnoj formi već zaokruženo.

U oba svoja dosadašnja filma rađena po tekstovima Beketa i Spahića iznevjerio sam autore, ali ne i suštinski, jer da sam se doslovno pridržavao književnog teksta bila bi to samo njegova ilustracija."

Film govori o odnosu između oca i sina u neuobičajenim okolnostima. Što vas je zaintrigiralo u toj priči?

"Za razliku od majke koja je dom odakle smo došli, otac predstavlja drugi pol naše egzistencije: svijet misli, stvorenih vrijednosti, zakona i reda. On nas podučava i pokazuje nam put u svijet. U filmu dječakov otac nosi traume iz djetinjstva.

"Film govori i o nedostatku komunikacije između ljudi i neminovnim posljedicama onoga što svjesno i nesvjesno činimo u životu"

Zabrana plača i tugovanja nakon prerane smrti njegovih roditelja, koja je bila stričeva nametnuta obaveza, dječakovog oca je obilježila za čitav život. Učinila je da se posmrtnih rituala, nametnutih običajima naše tradicionalne sredine, sjeća kao neizbrisive i bolne traume.

Izbjegavajući odgovore na stalna sinovljeva pitanja o smrti, otac želi da zaštiti sina od preranog ulaska u svijet odraslih. Dakako, na taj način podsvjesno štiti i sebe. Očev stric još jednom preuzima ulogu čovjeka koji smrt doživljava kao sastavni dio života. On će dječaka suočiti sa smrću, odvodeći ga na seosko groblje.

Tu će simulirati sopstvenu sahranu u kojoj dječak učestvuje kao u igri. Film govori i o nedostatku komunikacije između ljudi i neminovnim posljedicama onoga što svjesno i nesvjesno činimo u životu."

Ko su vaši filmski uzori i da li ste se nekima od njih vodlili prilikom rada na ovom filmu?

"Filmski uzori ponekad mogu da opterete. U ovom filmu nijesam imao asocijacije na druge autore. Podsvjesno su možda uticali, što ću i vidjeti kada film bude završen. Svakako, imam uzore u svjetskoj kinematografiji, ali sam više vezan za autore sa ovih prostora čija su filmska ostvarenja nalazila uporišta u našem ambijentu, sa našim temama.

To su, prije svih Saša Petrović, Živko Nikolić i Emir Kusturica. Oni su stvarali filmove iz naših prostora, te i ja želim da stvaram film iz Crne Gore, a ne za Crnu Goru."

Ove godine završena su tri nova crnogorska filma. Kakvo je vaše viđenje crnogorske kinematografije danas?

"Smatram uspjehom što su ove godine u Crnoj Gori završena tri dugometražna igrana filma. Znači, da postoiji kontinuitet u filmskoj proizvodnji. Da li će to i potrajati? Za tako nešto potrebna je još veća podrška Ministarstva kulture Crne Gore, koje je do sada znalo da prepozna talenat i trud crnogorskih autora i obezbijedi značajna sredstva za crnogorski film.

Međutim, za dalji razvoj crnogorske kinematografije neophodno je otvaranje fonda za koprodukciju kako bi uspostavili saradnju sa producentskim kuća iz regiona. Za još ozbiljniju filmsku produkciju u Crnoj Gori nedostaje još relevantnih produkcijskih kuća, filmska oprema i stručni filmski kadar (direktor fotografije, majstor tona, scenski radnici...)."

Kratka forma je za sada vaše opredjeljenje. Da li se može očekivati uskoro iskorak u dugometražni film?

"Kratka forma je nužnost, ali nije moje trajno opredjeljenje. Ona nije bioskopska forma i predstavlja put ka dugometražnom igranom filmu za koji je neophodno iskustvo. Sa dva filma koja sam već snimio stekao sam sigurnost za moj prvi dugometražni igrani film, koji će se, nadam se, realizovati u bliskoj budućnosti."

Film snimljen po najvišim standardima

Glavnu ulogu u filmu “Sve to” tumači doajen jugoslovenskog glumišta Slavko Štimac, pored koga još igraju desetogodišnji dječak Jovan Miranović, kao i pripadnik starije generacije crnogorskih glumaca Momo Pićurić. Direktor fotografije je Ivan Kostić, direktor filma Ivan Đurović, a izvršni producent je producentska kuća “Artikulacija”.

"Film je snimljen po najvećim standardima digitalne tehnologije, sa iskusnom tehničkom ekipom iz regiona, čime smo podigli standarde produkcije, posebno kada je u pitanju Crna Gora", kazao je Milatović.

( Dragana Tripković )