Game Over

Najveće čudo koje se može desiti u savremenoj Crnoj Gori je da se promijeni vlast. Ovaj fenomen neuporediv je sa bilo kojom drugom prirodnom ili natprirodnom pojavom. Loša percepcija samog koncepta vlasti, kao običnog servisa građana, prouzrokuje stanje svijesti koje dovodi do potpunog nerazumijevanja procesa kroz koji se i sama demokratija ostvaruje. Desilo se to nedavno u Ulcinju, iako za ovaj grad, za razliku od ostalog dijela države, ovo i nije neko čudo, jer se ne dešava po prvi put. Vlast se promijenila i instalirana je nova, kombinacijom opozicije i jednim brojem razočaranih odbornika iz prethodne većine. To simbolično znači da su prividno ili stvarno, počeli duvati neki novi evropski vjetrovi po Crnoj Gori, koji paradoksalno, ali tipično balkanski, ponajviše smetaju „istinskim“ zagovornicima Evrope. Dokazala je to i sjednica na kome je i izabrana nova većina. Umjesto da grešku traže u sebi i svom katastrofalnom menadžiranju opštinom, oličenom u pljačkaškoj privatizaciji, rušenju hotela i sistemskom porobljavanju društva, zagovornici „evropskog Ulcinja“ su, između ostalog, napadali civilni sektor, „retardirane analitičare“, novinare... Samo to je dovoljan razlog da se njihov odlazak sa vlasti ne smatram nikakvim iznenađenjem, već iščuđavanje treba usmjeriti ka tome, kako je ona ovoliko dugo uopšte mogla da traje? Zar je zaista postojalo realno ubjeđenje da ne egzistira niko ko bi bolje asistirao građanima u ostvarivanju njihovih potreba, od družine koja je funkcionisala „automatski“ na podgorički taster, i koja je pored slabašne vizije razvoja, što je najgore, u principu mrzjela svoj posao. Da bi ironija bila veća, u posljednje vrijeme sve je češće povezivana i sa državnim tužiocem koji će tek iznijeti rezultate istrage, a koja je, uslijed novonastale političke bure, neopravdano marginalizovana. I naravno u „evropskoj Crnoj Gori“ se vlast mijenja i mijenjaće se uz lomove, kao na Bliskom Istoku. Stoga je dan svečane sjednice lokalnog parlamenta obilježila dojava o postavljenoj bombi ili, kako u narodu kruži priča, postavljanju novih bubica za prisluškivanje. Ulcinj može poslužiti kao model cijeloj Crnoj Gori, koji je formalno nevažan, ali suštinski najavljuje da se konačno može očekivati napuštanje čeljusti jednoumlja, zarobljenog na relaciji kvazi-patriotizma i korupcionaške svijesti. Istina je da se u ovom vakuumu ugušilo dosta toga građanskog i intelektualnog, ali je dio društva ipak ostao živ i spreman da se bori za demokratiju, evropska načela i standarde. Niko ne može garantovati da će nova vlast biti bolja nego predhodna, ali je to, koliko god cinično zvučalo u ovom trenutku, manje bitno. Najvažnije je shvatiti da se jedan od temeljnih principa demokratije počinje sprovoditi u djelo, a to je promjenljivost. To na našu žalost i nije jedini princip koji nedostaje u današnjoj Crnoj Gori, jer je poznato da ni neizvjesnost koja je, takođe, temelj svakog demokrastkog procesa, ovdje ne postoji od kada su ljudi dobili pravo glasa. Naime, izbore vazda dobija partija bliska vladaru. Na ovaj način, logično, jedan dio građana stalno ostaje isključen, što je dovoljan razlog za konstaciju da je od njih teško očekivati produktivnost. To paralelno „umrtvljuje“ i drugu stranu koja je na vlasti. Jer, ona se osjeća sve bezbjednije uz filing da ima ulogu cijele države, zaboravljajući da „nema leta s jednim krilom“. Ako se bude slijedio primjer Ulcinja, naše društvo čekaju nove šanse, posve evropske i zapadne, ako ni zbog čega drugog, a ono radi ostvarenja ove dvije komponente i u praksi. Opozicija je posljednjih godina bila konstruktivna, oličena u novom političkom subjektu, znala je da kanališe vidno nezadovoljstvo birača. Sa druge strane, kao i u većini gradova Crne Gore, vlast se vještački održavala pozivajući se na podršku vrha države i, naravno, nezaobilaznu asistenciju uvijek aktivnih „konobara vlasti“ u vidu dežurnih patriota. Ova kombinacija političara, koji su se slagali kao burek i jogurt, pokušala je na sve načine da rasproda cijeli grad i tako, vjerovatno, ubije šansu budućim generacijama, a sebi trajno zacementira mjesto u udobnim foteljama, začinjenim solidnim i nezasluženim platama. Sada je na novoj upravi velika odgovornost, jer bi teško bilo progutati još jedno razočarenje. No, ljudski je svakome dati šansu, a vrijeme će pokazati da li će je oni znati iskoristiti. Teza da u zemlji ne postoje alternativne snage koje bi adekvatno mogle voditi ovu državu ili upravljati njenim gradovima i resursima, poražavajuća je i za one koji se tom pričom aktivno služe, ali i za društvo u cjelini. Crnoj Gori je više nego ikada potrebno jedinstvo, optimizam, energija i vjera da stasaju generacije ljudi koje mogu ovu zemlju učiniti boljom i funkcionalnijom, i što je najvažnije, stvoriti državu koja će zaslužiti povjerenje svojih građana! Da bismo dostigli taj cilj, potrebno je ne samo da duva evropski vjetar, već da nas zahvati prava evropska oluja, koja će oduvati sve manjkavosti koje su se godinama taložile i stvarale političku kulturu naših građana oličenu u strahu i sitnim interesima kojim smo tradicionalno podložni. Ružno je da nam u 21. stoljeću asfaltne baze i vreće cementa dobijaju izbore, jer su takve pobjede zapravo porazi svih nas, a ponajviše našeg građanskog morala. Nadajmo se da ćemo to shvatiti ubrzo i da ćemo sa mirom i entuzijazmom čekati svaku promjenu, koja će suštinski značiti da je prevaziđena faza stagnacije i degeneracije društva. Možda ovo nije vjetar, već samo povjetarac, ali je istina da se nešto počelo dešavati. Naprosto, „pirka po malo“, ako ne iz Podgorice, onda iz Brisela. Ne budemo li sami htjeli, život će nas natjerati na neophodne promjene! Logično je da će nas prije toga kazniti, i to odavno osjećamo. Stoga širimo svoja jedra, i neka nas dobri duh slobode i pravde vodi mirnim morem u svijetlu budućnost kakvu ova zemlja i njeni građani zaslužuju!

( Dritan Abazović )