Slavojka Lončar iz Bijele preskače ogradu da bi ušla u svoje dvorište

Slavojka Lončar iz Bijele, više od deset godina svakodnevno preskače visoku ogradu da bi ušla ili izašla iz svog dvorišta. Montažna kućica u kojoj živi sa troje odrasle djece, sa svih strana je „okružena“ privatnim parcelama na kojima su izgrađene kuće. Vlasnici su ogradili njihove posjede, ne ostavljajući ni pješački prolaz za Lončare.

Porodica Lončar sa osmoro djece početkom devedesetih godina prošlog vijeka od Opštine je dobila plac od oko 150 kvadrata u naselju Grabi u Bijeloj, a GP “Prvoborac” u kome je radio njem suprug Nenad, obezbijedio im je montažnu kućicu od 26 kvadrata. Tako je porodica, mislili su privremeno, riješila njihov stambeni problem. U međuvremenu su djeca odrasla, neki se odselili, a Nenad se razbolio i prije dvije godine umro.

Do početka 2000. godine porodica je bez problema živjela u svom domu, koristeći usku stazu preko susjednog zemljišta da bi izašla na put. Kada su vlasnici podigli objekat, ogradili su taj prolaz i tako Lončare ostavili „zatvorene“ na placu od 150 kvadrata.

Uzalud se obraćali nadležnima

Uzalud su se obraćali inspekcijskim službama i nadležnim organima – rješenje njihovog problema nije nađeno, a komšije su ostale neumoljive.

„Zbog bolesti moga muža, koji je u međuvremenu umro, vlasnik susjedne kuće i parcele – ruski državljanin koji u Bijelu dolazi povremeno, dozvoljavao nam je tri godine da koristimo prolaz kroz njegovo dvorište da bismo izašli na ulicu. Zatim je i on odlučio da zatvori ogradu koja nas dijeli“, priča Slavojka.

Sada porodica preskače ogradu i kroz otvor na susjednoj žičanoj ogradi kroz plac komšije Novosađanina stiže na ulicu. Međutim i on im je najavio da će još samo kratko moći da se služe dijelom njegovog placa, koji je još neizgrađen.

„Šta ćemo onda“, pita se Slavojka.

I do sada je izlazak sa njihovog „imanja“ bio problematičan.

“Možete zamisliti kako je preskakati ogradu kada pada kiša i u jednoj ruci držite kišobran, a u drugoj kesu ili torbu"

“Možete zamisliti kako je preskakati ogradu kada pada kiša i u jednoj ruci držite kišobran, a u drugoj kesu ili torbu u kojoj su namirnice koje ste kupili za taj dan. Moja trudna kćerka mjesecima mi nije došla u posjetu, jer je za nju problematično da preskače ogradu visoku oko metar i po“, ilustruje Slavojka situaciju u kojoj je porodica već godinama.

Traže samo uski prolaz

Lončari ne traže ništa osim uskog prolaza da bez problema mogu komunicirati između svoga doma i ostatka svijeta.

Nenad Đorđević, rukovodilac opštinske Direkcije za imovinu, kaže da je upoznat sa cijelim slučajem, koji traje nekoliko godina i da se komplikuje tužbama jednog od susjeda koji tvrdi da je plac na kome je montažna kuća Lončara njegovo vlasništvo, zbog čega je i tužio Opštinu.

U svakom slučaju, zakon je jasan, bez obzira na to što su svi susjedi vlasnici parcela na kojima su podigli objekte Lončari imaju pravo „službenost pješačkog prolaza“, objasnio je Đorđević.

Lončari ne traže ništa osim uskog prolaza da bez problema mogu komunicirati između svoga doma i ostatka svijeta

Moguće je donijeti i privremenu mjeru dok se ne riješe sudski sporovi. Čemu se mogu nadati Lončari – dogovoru sa komšijama ili će se rješenje nametnuti „autoritetom vlasti“.

Samo da to ne potraje još koju godinu, strahuju Lončari, izmučeni molbama i kucanjima na mnoga vrata kako bi dobili minimum prava na život.

Galerija

( Slavica Kosić )