Biljana Medenica: Kako se popeti iznad 7.000 metara

Da ekspedicija, koja je trajala 19 dana, nije bezazlena, govori i to što je tokom boravka na Pamiru život izgubilo pet osoba, dok je tim Kolašinke Biljane Medenice pritekao u pomoć jednom od ruskih planinara.

Spašavanje ruskog planinara

Prva Crnogorka koja se popela iznada 7.000 metara, priča “Vijestima” da su nakon uspona na njihov šator “pokucala” dva Rusa koja su zalutala.

Staza kojom se planinari kreću uvijek je drugačija

"Jedan od njih se mogao vratiti do nižeg kampa, dok je drugi ostao kod nas. Bio je potpuno blijed, drhtao je i nije mogao govoriti. Skuvali smo mu čaj i supu, a on je nevoljno uzimao hranu. Kad smo mu izuli cipele noge su mu bile potpuno modre, obuli smo mu suve čarape i perjane navlake za noge", priča Medenica .

Ona poručuje: najvažnije da ljudi uživaju dok planinare, a ne da pokušavaju da prežive do cilja.

"Treba ići polako, privikavati se na visinu. Mogu reći da je mene glava zaboljela tek kada sam se vratila u Podgoricu", našalila se Medenica.

Ona je na poziv Balkanske planinarske asocijacije, zajedno sa kolegama iz Turske i Makedonije, tokom avgusta osvojila jedan od vrhova na Pamiru u Kirgistanu.

Možeš da propadneš u Ameriku

Na putu ka Lenjinovom vrhu (7.134) Medenici i ekipi su prijetile pukotine u lednicima. Kako je objasnila, lednik po kome se kreću je u stalnom pokretu, pa se dešava da se tokom jednog dana neke od pukotina zatvore i otvore nove. Zato je staza kojom se planinari kreću uvijek drugačija.

Narod u tom području uglavnom živi u šatorima, takozvanim, jurtovima. Veoma su gostoprimljivi

"Narod Šerpa koji živi na Himalajima, nedaleko od Pamira, smatraju da su pukotine na planini toliko velike da ukoliko čovjek upadne u neku od njih, izaći će u Ameriku."

Od baznog kampa koji je bio na 3.500 metara sedam planinara sa Balkana počelo je uspon do kampa boj 1 koji se nalazi na visini od 4.200 metara. Oprema se do te visine transportuje uz pomoć konja i magaraca, dok je na dalji uspon planinari moraju nositi sami.

Medenica je zaposlena u kancelariji UNDP-a u Podgorici na projektu Geografski informacioni sistem (GIS)

"Noć uoči uspona bilo je veliko nevrijeme, pa smo krenuli tek oko 8 sati ujutru. Na vrhu smo bili 14. avgusta oko 17 časova kada je vrijeme bilo povoljno za tu visinu. Svega nekoliko minuta kasnije nastupilo je nevrijeme, magla, mećava, a uhvatila nas je i noć. Na 6.400 metara smo se vratili nešto poslije devet sati uveče", priča Medenica.

Ona je kazala da se nije posebno pripremala, već je na ekspediciju pošla smatrajući cijelo putovanje odmorom. Kako je kazala, ponijela je knjige i odlučila da ako ne uspije da osvoji vrh, ostane u nekom od kampova i čita. Ipak, za čitanje nije bilo puno vremena.

Torta za kraj

Pored uspona, planinari su obišli i obližnji grad Oš, upoznali se sa narodom u Kirgistanu.

"Narod u tom području uglavnom živi u šatorima, takozvanim, jurtovima. Veoma su gostoprimljivi, nude se da pripreme neko njihovo jelo, da pokažu kako oni žive, a naročito su im važni konji koje svaka porodica mora imati."

Na silasku sa planine, Medenicu i njene kolege iz Makedonije i Turske dočekala je torta sa imenom osvojenog vrha i nadmorskom visinom i diploma.

Medenica je zaposlena u kancelariji UNDP-a u Podgorici na projektu Geografski informacioni sistem (GIS), član je Planinarskog kluba “Komovi” i NVO “Geo–eko Montenegro”.

Pored Lenjinovog vrha na Pamiru, osvojila je i Mon Blan (4808 metara), Grand Paradiso (4061), Ararat (5137), kao i Elbrus na Kavkazu koji je nezvanično najviši evropski vrh. Jednog dana planira da pođe na Himalaje.

Ne znaju za Crnu Goru

Granični policajci i carinici u Kirgistanu nikada nijesu čuli za Crnu Goru, pa je Medenica dva sata pokušavala da objasni gdje se nalazi njena zemlja.

"Na pasoškoj kontroli nijesu znali gdje je Crna Gora, jer je nijesu imali u kompjuterskom sistemu. Morala sam da objašnjavam da se radi o zemlji bivše Jugoslavije i ostala sam dva sata objašnjavajući prvo cariniku, pa onda i njegovom šefu gdje je Crna Gora", kazala je ona.

Kobilje mlijeko i slane kugle za malaksalost

Žitelji mjesta u podnožju Pamira žive dosta siromašno, čuvaju stoku i hrane se od onoga što sami proizvedu. Njihova su djeca, kako je kazala Medenica, daleko od civilizacije i svih ustupaka koje naši mališani imaju.

"Narod uglavnom drži konje i kobile i hrane se kobiljim mlijekom za koje kažu da je jedno od najzdravijih. Ja ga nijesam probala, jer sam se na prethodnom putovanju otrovala od kamiljeg mlijeka i nijesam htjela da rizikujem. Međutim, dok su drugi oko mene pili, osjećala sam miris alkohola."

Medenici je, takođe, bilo zanimljivo kako od jogurta prave slane kugle, jer nemaju frižidere, niti hladna mjesta gdje mogu držati namirnice. Kako je kazala, poručili su im da slane kugle uvijek nose sa sobom u slučaju malaksalosti, te da ukoliko ih ubace u času vode dobiće jogurt.

Koliko je mjesto na kom su bili izolovano, govori i činjenica da su četrnaest dana na planini bili bez dometa na mobilnom telefonu, te da su sa porodicama komunicirali preko satelitskih telefona koji nijesu uvijek imali signal.

( Milica Novaković )