Nema odluke bez postupka

Povodom novelacija Zakona o radu, vezanih za otkaz ugovora o radu

Pravna civilizacija zahtijeva da se utvrdi subjektivna individualna krivica za radnje i postupke koje mu se stavljaju na teret – to jest odgovornost da li je svojim postupanjem, djelovanjem, činjenjem ili nečinjenjem koja mu se može pripisati u odgovornost da je znao ili mogao znati pri rasuđivanju standardno pažljivog i razumnog čovjeka da njegovo djelovanje može biti sankcionisano pravnom normom (uračunljivost i vinost – umišljaj i nehat).

Ovo važi i za odgovornost u radnom pravu, odnosno postupak za utvrđivanje odgovornosti zbog povrede radne obaveze ili radne discipline.

Radno pravo je prije dva vijeka konstituisano kao posebna naučna disciplina koja je izašla iz košuljice građanskog prava i postulaciono obrazovala autonomnu naučnu granu sa svojom metodom i naučnim predmetom.

Novelama Zakona o radu predviđeno je 18 osnova otkaza ugovora o radu zbog razloga vezanih za ponašanje radnika ili njegov rad. Pri tome, radniku prije donošenja akta o prestanku radnog odnosa koji se ovdje poistovjećuje sa otkazom ugovora o radu, nije omogućeno da koristi mehanizme postulata osnovnih ljudskih prava predviđenih Ustavom Crne Gore i međunarodnim dokumentima. Naime, Prijedlogom navedenog zakona, član 51, predviđeno je da poslodavac upozorenje o otkaznim razlozima dostavi radniku uz ostavljanje roka od 5 dana, radi njegovog izjašnjenja.

Čista birokratska, dogmatska suprematija poslodavca koji uz pomoć zakonopisca ispoljava svoj industrijsko-radni i socijalni despotizam. Kako je zakonopisac mogao da ignoriše načelo predpostavke nevinosti iz člana 35 Ustava Crne Gore u slučajevima kada se radi o povredi radne discipline ali i ugoržavanja i povrede mnogih radnih obaveza?

Kako je zakonopisac mogao da previdi i negira načelo prava na odbranu iz člana 37 Ustava Crne Gore, koja integriše pravo na neposredno i u kontradiktornom postupku sučeljavanje argumenata i dokaza pred nadležnim organom disciplinske vlasti poslodavca, dovoljno vremena za pripremanje odbrane radnika, lično ili putem branioca koga sam izabere? Izjašnjenje radnika, koje zagovora zakonopisac, ne može se podvesti pod ovo načelo, niti se njime iscrpljuje, nego je samo jedan od vidova ekspresije toga prava.

Konvencija broj 158 o prestanku radnog odnosa na inicijativu poslodavca (MOR) zahtijeva (član 7) da se radniku omogući prije nego mu prestane radni odnos zbog otkaznih razloga, da se brani od iznijetih navoda, što jasno upućuje nacionalnog zakonodavca da mu se omogući primjena instrumenta i svih drugih procesnih načela, kao definisanih vidova ljudskih prava, u čemu je pravo na odbranu temeljno ljudsko pravo, ne samo jurisprudencije, nego i ljudske kulture i moralne civilizacije.

Naše radno zakonodavstvo ignoriše pravo na žalbu, kao osnovni vid pravnih ljekova, a novi Prijedlog novelacija Zakona o radu govori da je rješenje poslodavca u vezi otkaznih razloga konačno. Takva konstrukcija može biti zakonom predviđena, ali je ona protivna sazreloj svijesti pravne kulture i opštim pravnim načelima prosvijećenih naroda.

Šire shvatanje pravnog lijeka ima i naš ustavotvorac jer pod njim, implicite, podrazumjeva i žalbu i tužbu. To jesti, i pravni lijek i pravno sredstvo (Ustav CG, član 20) što je u skladu sa odredbom člana 2 stav 3 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, gdje postoje sudska, upravna i zakonodavna vlast ili „svaka druga vlast koja rješava o pravima lica“, a ta druga vlast u ovoj stvari je vlast korporacije, privrednog društva ili drugog pravnog lica u oblasti industrijskih i drugih odnosa rada, pa i ona vezana za državnu službu – vlast poslodavaca, menadžera ili administrativnih direktora rada (Ubi ius ibi remidium – nema prava bez pravnog lijeka).

Funkcija sudske zaštite označava imperijum države da kontroliše da li su pojedinačni akti nadležnih organa u svim oblastima ljudskog života u skladu sa zakonom i međunarodnom pravdom.

Akt o prestanku radnog odnosa zbog razloga vezanih za rad i ponašanje nanosi velike socijalne, ekonomske i pravne posljedice na život radnika, koje su po svojim konsekvencama teže od krivičnih. Zato je moderna doktrina Suda za ljudska prava u Strazburu proglasila da je disciplinski postupak (konvencionalni naziv) ili postupak zbog razloga vezanih za ponašanje radnika ili njegov rad – kazneni postupak, što znači da se radniku moraju omogućiti svi instrumenti i procesne ustanove u tom postupku, makar u sumarnom ili skraćenom obliku.

Takođe, takva odluka mora biti podvrgnuta pravu radnika na žalbu, bilo istom bilo drugom organu, koji bi pravni lijek imao suspenzivno dejstvo (remonstrativni ili devolutivni pravni lijek). Izbjegavanjem ovog pravnog lijeka arogantno se oslobađa poslodavac ljudske obaveze na utvrđivanje istine, primjenjivanje pravde, i ustupa vrući krompir institucijama sudske vlasti da se oni bave ovim aspektima.

Pravo na žalbu je pravni lijek civilizacije koji omogućava suspenziju prvostepenih akata dok ista ili viša instanca u okviru organizacije ne preispita njene razloge. Crna Gora je proklamovala da je ona država socijalne pravde (član 1, stav 2 Ustava CG), što znači da je u pravnoj svijesti njenih građana dobro zaživjela civilizacijska pretpostvka koju su odavno proklamovali moderni narodi, univerzalni i regionalni međunarodni dokumenti ali i crnogorska pravna tradicija, naročito ona iz bližeg istorijskog razdoblja.

Dakle, prije otkaza ugovora o radu radnika zbog razloga vezanih za njegovo ponašanje ili rad, mora se donijeti akt o prestanku radnog odnosa, koji, kada u skladu sa zakonom bude konačan, postaje osnov, kao riješeno prejudicijelno pitanje otkaza ugovora o radu. Toj odluci prethodi postupak za utvrđivanje povrede radne obaveze ili radne discipline, imperativan u oba slučaja, mada ove ustanove nijesu sinonimne.

Donošena odluke o prestanku radnog odnosa mora biti zasnovana na rezultatima opštih načela procesnog prava i radnog zakonodavstva, kako bi se utvrdila krivica radnika vezana za njegovo ponašanje, odnosno rad. Svaka odluka bez ovog postupa predstavlja osionost, odiozoist, despotizam, i moć na osnovu položaja, a posebno kršenje nacionalnih i međunarodnih temeljnih postulata, predviđenih nacionalnim ustavom i univerzalnim i regionalnim izvorima ljudskih prava.

Takvo postupanje vodi u dalje zaoštravanje socijalnih industrijskih odnosa, antagonizam poslodavaca i radnika koji treba da su saradnici na projektu ideje rada, jer je radnik građanin kompanije, korporacija nije samo ekonomska, nego i socijalna, moralna i pravna institucija.

Nažalost, naše radno i socijalno zakonodavstvo je, u velikoj mjeri, po svome biću, retrogradno, dehumanizirano i suprotno savremenim strujanjima industrijske demokratije, jer međunarodne standarde treba shvatiti kao minimalne zahtjeve prosvijećenog čovječanstva, koje nacionalna zakonodavtsva treba da uzdignu na veći stepen zaštitne uloge i ciljeva u skladu sa načelom ultra vires.

( Čedomir Bogićević )