Noć mudrih

Prvi mrak. Tajno, da ih niko ne vidi i ne čuje, ne osjeti i ne osujeti - dolaze. Pristižu automobili. Kapija vile na Gorici otvorila se dvadesetak puta. Prilaze tiho, tiho, najtiše, duboko u sebi glasno misleći o težini svojih riječi, oštrini svojih pera, važnosti svojih prodornih glasova, ozbiljnosti svojih nespornih pojava. O integritetu i samostalnosti svojih ličnosti. O sopstvenoj neophodnosti. O svom nesumnjivom doprinosu u stvaranju ovog velikog, snažnog, našeg, samo našeg – društva.

Ulaze, jedan po jedan – ideolozi naše nove ideologije, korifeji novog identiteta, divovi kritike. Naši prekaljeni borci javne scene. Naše patriote. Naše mudre glave. Naši akademici. Naši pisci i pjesnici. Naši novinari. Naši reditelji. Naši intelektualci. Naša misleća elita koja danonoćno na suvo dere kožu režima, lomi kosti ovog čudovišta od sistema, davi hobotnicu vlasti Mila Đukanovića, utjeruje iskonski strah u sve pore kriminogene familije. Ulaze na mig vlastodržaca, na poziv skupštinskog spikera, trče na tajnu večeru, gladni i žedni – šefa. Žedni i gladni tapkanja po ramenima za svekoliko, vanvremeno, dugogodišnje fabrikovanje, uljudno kritikovanje, prigodno komentarisanje, diplomatsko ponašanje i snažno intelektualno – ćutanje.

Ušli su. Nemir unosi tek jedan fotoreporter koji ih je, maločas, ulovio kako se iza narodnih leđa šunjaju u gazdino toplo i meko krilo. Pričaju u holu dok čekaju vlasnika države, srećni što su baš oni tu, što je milost pala baš na njihova mudra tjemena, što se baš oni pitaju, što će baš oni da večeraju sa gospodarom. Kilibarde, šukovići, popovići, radulovići, vojvodići, riječju – intelektualci, očima fiksiraju vrata od velike prostorije kako bi ulovili njegovu pojavu, njegov najavljeni ulazak, njegov pogled. Večera je na stolu. On ulazi među posljednjima. Mijenja se atmosfera – prethodna intelektualna razdraganost dobija obrise prigodne intelektualne ozbiljnosti pomiješane sa intelektualnim iščekivanjem skorog intelektualnog rukovanja.

U vazduhu se, nad glavama beskompromisnih i bespogovornih ratnika protiv mafiokratije, kleptokratskog sistema i Đukanovićeve oligarhije osjećaju, mogu se dodirnuti i opipati – nacija i identitet. Lebdi duh patriotizma, puca od crrnogorskog zaštitništva, od velikih riječi, velikih tema i još većih ideja. Utrkuju se i ovdje, večeras, kao svakodnevno i svuda naši intelektualci i intelektualke, da što više, što ljepše i što bolje stanu na branik našeg nacionalnog, ugroženog crnogorstva, da se ljuto i imaginarno zagledaju u našeg ljutog i imaginarnog neprijatelja i da ih baš u toj i takvoj pozi, slučajno vidi baš - On. Dovijaju se noćas kao i uvijek da pesnicom zamahnu u pravcu Beograda uz prigodnu, nacionalističku grimasu, koja ukoliko bude uhvaćena šefovim, nekada sve-srpskim a sada sve-crnogorskim radarom, obećava intelektualno napredovanje, bolje intelektualne funkcije, udobnije intelektualne stanove i automobile, više intelektualnog - novca.

Sjeli su uz gospodara. Piju naši intelektualci iz krčaga u kojem je vino zla. Ukusan je hljeb iz vladarevih ruku. Udobno je na dvoru. Ugodno je u srcu sistema. Toplo na izvoru privilegija. Prijatno je u dodiru vlasti. Toliko primamljivo i dopadljivo da se brajovićima, špadijerima, baletićima, radojičićima, pavićevićima, riječju – intelektualcima, na licu ucrtao intelektualni sjaj, ushićenje i želja da se intelektualno pljune po onome što nije po volji Mila Đukanovića. Nadahnuće je direktno srazmjerno udaljenosti od šefa. Oni do njega pucaju od zadovoljstva, nadimaju se vođinom “harizmom”, osjećaju nastupajući intelektualni orgazam, dok oni sa kraja stola to nadoknađuju totalnim i apsolutnim pogledom u pravcu svih pravaca, u smjeru svih smjerova, u – njega.

A onda je počelo. Gazda je dao znak. Klimnuo glavom i pogledao u intelektualca-književnika. Ovaj je sumnjičavo, pokretom kažiprsta uperenog u svoje grudi, grimasom pitao – ja, na što je šef ponovo klimnuo. Intelektualac-književnik je počeo riječima: ”Ovo je nedopustivo! Predsjednik Vujanović ne poštuje himnu. To boli, gospodine Đukanoviću! To boli! Nas sve ovdje to peče. Molim vas učinite nešto, dok nije kasno za majku našu Crnu Goru. Dok se ne vratimo na 1918. godinu. Dok nas ne proguta srpska…” Đukanović je, vidjevši da prvo-govornik ide u detalje i pada u nacionalni trans, namignuo Krivokapiću koji je istog trena prekinuo intelektualca-književnika riječima – biće dovoljno, hvala.

Šef je onda prstom pokazao na intelektualca-novinara. Delija riječi je hitro ustao i počeo: ”Gospodine Đukanoviću, ovo sa jezikom se otima kontroli. Nijesmo smjeli napraviti ni ovaj mali kompromis sa Srbima koji iznutra, zajedno sa ostalima iz opozicije pokušavaju da nam potru identitet. Moramo se junački boriti za naša nova slova. To su najvažnija pitanja ove države. Molim vas, vratite se na funkciju”. Nakon posljednje riječi koje je intelektualac-novinar izustio, nakon tog dodvoričkog nacionalnog krika, ustao je intelektualac-analitičar, egzaltirano ga pogledao i viknuo – živa istina! Salu je zasuo aplauz. Đukanović je klimnuo glavom. Besjednik je sjeo.

Kažiprst vođe sada se zaustavio na glavi intelektualca-akademika. “Drugovi, intelektualci. Mi ovdje, koliko nas je, moramo opravdati zavjet predaka i sačuvati obraz naše Crne Gore. Ovi ljudi”, prstom pokazuje na Đukanovića i Krivokapića - “oni su naš ponos. Oni su nam donijeli državu, i ne smijemo sa njom da se igramo. Nećemo popustiti pred bilo kim, pa makar ih bilo i pola zemlje! Nećemo dozvoliti da pitanje identiteta bude skrajnuto pred trivijalnim pitanjima nerasvijetljenih ubistava, organizovanog kriminala i korupcije. Nećemo ustuknuti pred lažima neprijatelja koji pokušavaju da ovog velikog čovjeka”, položio je ruku na Đukanovićevo rame - “da ovog velikog Crnogorca, opišu kao kriminalca, švercera i mafijaša. Ne, ne, ne”.

Ponovo aplauz. Intelektualka-rediteljka je sada ustala, bolje rečeno skočila sa stolice i ponosno, kao da će da zaplače, aplaudira gledajući čas u intelektualca-akademika koji je upravo završio, čas u šefa koji zadovoljan ispija viski gledajući je u oči.

I tako redom. Svi su rekli po nešto. Svi su nadahnuto, snažno, oštro kao mačem, igoovski, markuzeovski, sioranovski, solženjicinovski, sartrovski, riječju – intelektualno, zapalili vatru bespoštedne kritike, pocijepali vazduh riječima. Odbrusili neprijatelju. Pokazali se, ne javno – narodu, već tajno – šefu, čiji govor čitavo veče iščekuju. Međutim, kada je atmosfera bila na vrhuncu, dok je govorio intelektualac-analitičar, Đukanović se primjetno zagledao u mobilni telefon. Naglo je ustao, odmahnuo rukom i polako izašao, izvukao se, kako ne bi prekinuo intelektualca-analitičara koji je baš u tom trenutku zapaljivo pričao o dinastiji Petrovića.

Čekali su ga, tužni što ih ne sluša lično – on. Nije se vratio. Atmosfera u sali je splasnula. Pretvorila se u obično intelektualno naglabanje bez nacionalnog entuzijazma i naboja. Bez energije. Bez duše. Bez smisla. Nije došao. Dok ga je vozač vozio u nepoznatom pravcu, još jednom je čitao poruku na mobilnom telefonu koja je glasila:

”Pušti te gluposti. Čekam te. Brano.”

( Marko Milačić )