Palestina

Prije neki dan predstavnik Crne Gore u UN najavi ovdašnjoj zainteresovanoj javnosti da će Crna Gora, u Generalnoj skupštini UN, u slučaju da Palestina podnese zahtjev za priznanje, odnosno članstvo u UN, biti uzdržana. Pokušao je da ponudi argumentaciju, objasni razloge: Palestina doduše ima pravo, ali znate realpolitiku, pragmatizam, stavove Izraela, SAD, EU.

Da se potsjetimo: palestinsko pitanje je najdugotrajniji problem u posleratnoj istoriji međunarodnih odnosa, samo srediste blisko-istočnog konflikta. Nakon što je Velika Britanija okončala upravljanje nad Palestinom kao mandatnom teritorijom 1947, podržavajuci težnje zionističkih organizacija da se Jevreji, nakon milenijuma, vrate u biblijsku zemlju, pogotovu posle Holokausta i njihovog stradanja tokom II svjetskog rata, u UN je donijeta odluka o podjeli te teritorije između Jevreja i Arapa, što je izazvalo veliki revolt arapskih zemalja.

U ratovima 1948. i 1967, Izrael je, uz ostalo, okupirao i drugi dio mandatne teritorije koji je bio dodijeljen Palestincima da na njemu formiraju svoju državu i ta okupacija traje do današnjih dana.

Stvaranje Izraela na palestinskoj teritoriji bilo je nametnuto rješenje kojim je, u okolnostima griže savjesti prema Jevrejima, drugi narod protjeran sa svoje zemlje. Zapadne sile su na svaki način stajale iza Izraela, politički, diplomatski, finansijski, vojno (vjeruje se da Izrael posjeduje i nuklearno oružje).

Veoma je velika snaga jevrejskog lobija u SAD i zapadnim zemljama, te u pojedinim sredinama politike, finansija i biznisa, medija. O tome svaki američki predsjednik mora voditi računa, pa i predsjednik Obama, posebno sada, pred početak teške kampanje za novi predsjednički mandat.

Način na koji je formirana država Izrael i još više politika rata i terora koju sprovodi prema palestincima i susjednim arapskim zemljama, oslanjajući se na podršku SAD i Zapada, kao i neuspio pokušaj palestinskih organizacija i susjeda da, takođe silom, povrate izgubljene teritorije, učinili su od tog dijela Bliskog istoka zonu stalnih sukoba, bure baruta koje može da zapali mnogo veće prostore.

Bez prihvatljivog rješenja palestinskog pitanja, te priznanja palestinske države koja bi, kao ravnopravan partner kroz pregovore sa Izraelom našla rješenja i za sva druga otvorena pitanja, Bliski istok, pa i šire arapski svijet, ostaće nezadovoljan i podložan djelovanju različitih ekstremistickih snaga. Krivicu za to snosi međunarodna zajednica, posebno najuticajnije zapadne zemlje.

Predsjednik SAD je u više prilika jasno saopštio da je rješenje u palestinskoj državi koja bi se formirala na teritorijama koje je Izrael okupirao 1967.godine (Zapadna obala i Gaza). Tome se protivi Izrael, gradi jevrejska naselja na okupiranim teritorijama i koristi kao izgovor postojanje i djelovanje ekstremističkih snaga, poput Hamasa, koje nijesu spremne da odustanu od oružanih akcija, da prihvate i priznaju postojanje Izraela.

SAD nijesu spremne ili ne mogu natjerati Izrael da bude kooperativan u nalaženju dogovora za rješenje koje bi se zasnivalo na formiranju nezavisne palestinske države, te uzajamnom priznavanju. Stoga se, vodeći racuna o uticaju Izraelskog lobija unutar SAD i zapadnih zemalja, zagovara nastavak pregovora i odustajanje od kandidature Palestine za članstvo u UN.

Crna Gora, naravno, ne može igrati nikakvu ulogu u rješavanju bliskoistočnog ili ma kojeg drugog globalnog ili regionalnog problema, čak i na ovom našem, balkanskom prostoru. Ipak, ona je i mediteranska zemlja i mora sa pažnjom da prati kretanja u tom području i formira promišljen, principijelan odnos prema tim procesima.

Ni u ovom, kao ni u bilo kojem drugom području gdje formira i iskazuje svoj odnos prema kretanjima u međunarodnim odnosima, ona ne smije da zanemari neke elementarne vrijednosti i načela koja su bila konstante njene politike, u vremenu kada se borila za slobodu i pravdu, osvajala ih i branila, ili kada je bila dio politike zajedničke drzave koja je imala najveći ugled u svijetu.

A to je pravo na slobodu, na samoopredjeljenje i sopstvenu državu, za okončanje kolonijalne ili neokolonijalne politike i vladavine, strane okupacije i terora kakvom je izložen palestinski narod. Ako će njena politika i ponašanje biti svedeno na slijepo praćenje i servilnost prema interesima moćnih, zarad bržeg ulaska u integracije, po cijenu izlaganja riziku života naših građana u bespućima Avganistana, protiv volje tog naroda, ili ignorisanja apsolutno neotuđivog prava naroda na samoopredeljenje i svoju državu – onda ona i nema svoje politike ni temeljnih principa kojima se rukovodi.

Bilo bi, naravno, bolje ako bi se kroz pregovore palestinskog i izraelskog rukovodstva uskoro došlo do obostrano prihvatljivog rješenja. Nažalost, pregovori neravnopravnih na koje upućuju SAD i EU, traju već decenijama. Izrael zazire od samostalne i međunarodno priznate Palestine i napuštanja okupiranih teritorija, gdje uporno nastavlja da gradi naselja za jevrejsku zajednicu.

Sa pravom procjenjuje da bi Palestina mogla dobiti veliku podršku u Generaloj skupštini UN, te da bi se sa sadašnjom politikom mogao naći u izolaciji. Stoga ne čudi riješenost palestinskog rukovodstva da, makar i po cijenu američkog veta, podnesu zahtjev za prijem u UN i, potom, pokušaju pridobiti dvotrećinsku većinu država članica u Generalnoj skupštini koja će glasati za njihov prijem (poput prijema Kine u UN, 1971. godine).

Zato je bila nesmotrena i, u svakom slučaju, preuranjena izjava predstavnika Crne Gore, da će se, u slučaju zahtjeva, Crna Gora uzdržati od podrške prijemu države Palestine u UN. Nije bilo potrebno već u ovoj ranoj fazi saopštavati stav koji nije dovoljno promišljen i odmjeren, nije izraz nekih temeljnih vrijednosti Crne Gore, niti je rezultat konsultacija u širim sredinama u zemlji, što bi, u demokratskim društvima, trebalo da budu obavezan put formiranja barem nekih važnih elemenata njene spoljne politike.

( Branko Lukovac )