Večera

“Ogledalo, ogledalce moje, kaži mi, najljepši na svijetu ko je?”

A ogledalce, glasom biranih nacionalnih radenika i mislilaca, iz topa: “Ti, gospodaru! Ti, i niko drugi.”

Ovakav kratki dijalog možda bi bio najbolji sažetak “razgovora sa intelektualcima” kakav se odigrao u četvrtak veče u vili “Gorica”. Ranko ih je “nafatao”, a onda ih Milo “zmijožabio”, eto, da posudim izraz od jednog sjajnog književnog kritičara.

Uostalom, u autoritarnoj, neo-diktatorskoj vizuri intelektualci se doživljavaju kao ogledalce zaduženo za najiskrenije komplimente. Kada je to stav političara, to je očekivano. Ali, kada na takvo stanje stvari pristaju intelektualci – to je već ozbiljna dijagnoza.

Nekome može djelovati krajnje cinično da se ovakvi susreti uopšte dešavaju – da li zaista mislite da Đukanovića boli peta o tome što misle intelektualci (sa znacima navoda ili bez) o bilo čemu?

Oni su tu samo “ogledalce” koje treba da kaže ono što će prijati gospodarskom uhu. S jednom, prilično važnom razlikom. Sjećate se, naime, da u bajci ogledalce govori istinu – pa i po cijenu da razočara kraljicu, jednom odgovori da je Snežana (ona sa patuljcima) ipak – najljepša. Ali to je bajka, a ovo crnogorska stvarnost. Ovo “ogledalce” neće nikada napraviti takvu grešku. Nema te snežane zbog koje će kazati istinu. Zato su i tu gdje su.

Po definiciji, smisao intelektualaca u jednom društvu bio bi da govore one stvari koje drugi ne smiju ili iz bilo kog razloga ne žele da kažu. U evropskoj tradiciji, uz intelektualce ide i nedvosmislen kritički poriv: važnije je da kažete što u jednom društvu nije dobro. A ne da dajete neku vrstu legitimiteta onome što je loše. A sve pod pelerinom diktata “viših interesa i ciljeva”. (Ne postoji veći i efikasniji “ubica” intelektualaca od “višeg interesa”, ako se na njega pristane, naravno.) Za takvo što vam i ne trebaju intelektualci – to, po definiciji rade političari i režimski službenici.

Tako da, ako vjerujete, u što nije nerazborito vjerovati, da ljude presudno oblikuje njihova djelatna sfera a ne neke mutne deklaracije – onda ovo (najvećim dijelom) i nisu intelektualci već – režimski službenici. Eto, čisto, da se razriješi pojmovna zbrka. Jer, ako stvari nazovete pravim imenom onda ništa nije nelogično – vrh režima je razgovarao o akcionim modelima djelovanja sa svojim kadrom zaduženim za stanje u kulturi, medijima i na univerzitetu.

OK, sve to bi imalo smisla da ovdašnji državnici ovakve skupove koriste da čuju one čiji im se stavovi ne sviđaju – pa da kaže čovjek da možda, takvo što, ipak, ima smisla. Takođe – uz prisustvo medija.

Ako političari imaju što da kriju od javnosti, i to vole ponekad, valjda intelektualci nemaju takve pobude – javnost je presudni sastojak njihovog posla. Ako se tamo čula i pokoja za vlast neprijatna rečenica, onda je bilo intelektualaca. Ipak, prilično sam siguran da je većinska volja bila sasvim jasna. “Ti Gospodaru, Ti i niko drugi...”

A sve ostalo nije teško zamisliti – kako, recimo, postmodernisti očas i bez problema postaju mali ždanovi, pri tom se ne libeći i od pokrpunijih laži... Nacionalni ideolozi bez škole? Vizionari sa idejama o novim projektima (i novim honorarima)? Papagaji sa dobro naučenim dionicama koje treba da otcvrkuću? Kako se u Crnoj Gori “nacionalni velikani” lasno pretvaraju u “nacionalne specijalitete” poslužene za mezu – pršuta i njeguški sir – samo da gospodaru bude ukusno...

“Jer, ja sam zmija, a ti si žaba, žaba...”, pjeva omiljena Đukanovićeva pjevačica S.Ć. (nije S.Č.).

A crnogorski dični intelektualci, što oni pjevaju? Njima bi pristajala ona: “Na svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo...”

Ma jasno, važno je drugarstvo. Zamislite, ne daj bože, da u tom carstvu caruju – kriminal, nepotizam, korupcija, udvorištvo, diletantizam... Intelektualci bi sigurno vrsinuli do neba i to jasno i glasno kazali.

( Balša Brković )