Vrijednosni sud BiH

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći da ispriča vic.

Elem, sjede Mujo i Suljo pred kafanom, Mujo pije kafu i tupo gleda pred sebe, a Suljo se udubio u Oslobođenje. “Bogati, šta su to imbecili?”, podigao Suljo u neka doba glavu iz novina, “jesul to neke životinje, insekti, kao bacili?” “Ma jok”, odgovorio Mujo, “to su ljudi, kao ti i ja.”

Eto, recimo - kad ih je Suljo već spomenuo - imbecili. Imbecil je izraz izveden iz latinske riječi imbecilus, što znači “malouman” ili “slabouman”, a u medicini i pravosuđu nekad je označavao stupanj mentalne retardacije, osobu kvocijenta inteligencije od 26 do 50, dakle između idiota, s IQ-om od nula do 25, i morona ili kretena, od 51 do 70. Tu je terminologiju u medicinu uveo američki psiholog Henry H. Goddard prije više od stotinu godina, 1910, a već koju godinu kasnije, 1927, idiote, imbecile i kretene u pravosuđe je uveo američki sudac Oliver Wendell Holmes Jr. u poznatom slučaju Buck v. Bell, presudivši kako prisilna sterilizacija imbecila nije u protivnosti s Ustavom Sjedinjenih Država.

Ta je terminologija kao politički nekorektna u medicini odavno napuštena, i imbecili danas postoje još samo u pravosuđu.

Evo, recimo, Ustavni sud BiH.

Kad bih ja sad napisao, šta ja znam, da su suci Ustavnog suda BiH imbecili, vama kao neukim pravnim laicima to bi moglo zvučati prilično uvredljivo, dakle kažnjivo. Vrsta kazne ovisila bi o tome jesam li tvrdnjom da su suci Ustavnog suda BiH imbecili insinuirao da su suci samo općenito glupi, dakle u jednostavnom pravnom smislu, što bi bila povreda prava na ugled, klasična uvreda, ili sam pak implicirao da su suci Ustavnog suda mentalno retardirani maloumnici inteligencije broja cipela, u vrlo medicinskom smislu, što bi bila lažna tvrdnja, odnosno kleveta.

Kad bih, međutim, na sudu pojasnio kako rečenicom da su, citiram, “suci Ustavnog suda BiH imbecili” uopće nisam insinuirao ili implicirao, već da to izrijekom tvrdim, da odgovorno tvrdim kako su suci Ustavnog suda BiH mentalno retardirani maloumnici inteligencije broja cipela - kad bih, štoviše, napisao da su gospoda ustavni suci po nalogu visokog povjerenika međunarodne zajednice Valentina Inzka prošlog ponedjeljka pristupili testiranju inteligencije u sarajevskoj Psihijatrijskoj bolnici Jagomir, i da je najbolji imao rezultat trideset devet - to kao tvrdnja, čvrsto dakle iznesena činjenica, više ne bi bila ni uvreda ni kleveta, već vrijednosni sud, kritičko mišljenje o Ustavnom sudu BiH na koje imam puno građansko i novinarsko pravo.

Kako?, pitate se vi, jer se ne razumijete ni u pravo, ni u medicinu. Zato na testiranju u Jagomiru ne biste ispali niti kreteni, a kamoli suci Ustavnog suda. Da vam objasnim jednostavno, kao pravni kreten dvostruko veće inteligencije. Suci Ustavnog suda nedavno su, kao posljednja pravna instanca u BiH, odlučivali o žalbi Štefice Galić, udovice poznatog ljubuškog fotografa Neđe Galića, kojoj su prethodne dvije instance - Općinski sud u Ljubuškom i Kantonalni sud u Širokom Brijegu - glatko odbili tužbu protiv portala poskok.info zbog “povrede prava na ugled” pokojnog Neđe, odnosno njegove obitelji. Rečeni portal nije, međutim, za Neđu pisao da je bio, štajaznam, odvratni izdajnik hrvatskog naroda, prljavo balijsko smeće, četničko đubre, udbaški crv ili nekakvu sličnu uvredu u jednostavnom pravnom smislu. Ne, portal je iznio niz eksplicitnih tvrdnji o zloglasnom Neđi Galiću, komunističkom strahu i trepetu zapadne Hercegovine, Udbinom doušniku i sitnom cinkarošu zbog kojega su onomad stradali mnogi ljubuški Hrvati, lažnom pravedniku koji je Bošnjacima za pare sređivao dokumente i spašavao ih od Dretelja, i prevrtljivom nekadašnjem ateistu koji je obolivši od raka počeo obilaziti crkve i lizati oltare.

I što je zaključio Ustavni sud BiH? Ustavni sud BiH zaključio je, jasno, kako “sporni tekstovi predstavljaju doprinos debati od javnog interesa”, kako su imali jedino “indirektan utjecaj na ugled” Neđine obitelji, kako je to “vrijednosni sud”, odnosno “kritičko mišljenje o apelantičinom pokojnom mužu i njegovoj ulozi u historijskim događajima koji izazivaju interes i pažnju javnosti”, dakle “pravo novinara na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije”.

Može biti iznenađujuće, ali za ovaj kratki psihijatrijski ogled posve je nevažno je li Neđo Galić zaista bio strah i trepet zapadne Hercegovine, Udbin doušnik i sitni cinkaroš, lažni pravednik koji je Bošnjake spašavao za pare i prevrtljivac koji je obolivši od raka počeo obilaziti crkve. Po prilici kao što je posve nevažno, sad ste shvatili, jesu li gospoda ustavni suci stvarno po nalogu visokog povjerenika međunarodne zajednice Valentina Inzka prošlog ponedjeljka testirali inteligenciju u Jagomiru, i je li najbolji među njima stvarno imao rezultat trideset devet.

Niti je na meni da dokazujem da jesu, niti je na njima da dokazuju da nisu: to je, naime, tek moj mali “doprinos debati od javnog interesa”, dakle samo “vrijednosni sud” o Ustavnom sudu i, kako ono, “kritičko mišljenje o njegovoj ulozi u historijskim događajima koji izazivaju interes i pažnju javnosti”. Ukratko, moje pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Europske konvencije.

Jedina je razlika u tome što suce Ustavnog suda nakon ovoga teksta nitko po Sarajevu neće hvatati i mlatiti, niti će morati bježati u Ameriku, kao što je Šteficu Galić par dana nakon pisanja Poskoka dohvatilo i premlatilo na Trgu svetog Ante u Ljubuškom, pa je morala pobjeći i preseliti u Mostar.

Sva je sreća na kraju ispala pa je to bio samo onaj, kako se zove, “indirektni utjecaj na ugled”.

Kao što je sva sreća ispala da u Sjedinjenim Državama imbecile ne steriliziraju još od šezdesetih, i da ih danas nitko tamo ne bi ni pitao je li to u protivnosti s Ustavom.

(oslobodjenje.ba)

( Boris Dežulović )