Može, ako mora!

„Bez pretjerivanja mislim da je naše pravosuđe u odnosu na region napravilo značajan iskorak i da nam je početna pozicija u budućim pristupnim pregovorima mnogo povoljnija nego što su to bile pozicije nekih drugih zemalja”, kazao je nedavno Duško Marković, potpredsjednik Vlade Crne Gore u intervjuu državnoj novini. Dva dana kasnije predsjednik Vrhovnog suda Mađarske potvrđuje gotovo identičnim riječima navode Markovića i dodaje da bi mu velika želja bila ukoliko bi u njegovoj državi „mogli da se pohvale dostignućima kao što ih ima Crna Gora“.

Agonija policijskih, tužilačkih i sudskih postupaka u najvidljivijim slučajevima bitno drugačije govori o stanju policije i pravosuđa. Jedna glava, a drugi snimak - Sin kojeg ne smiju da spuste u prostorije pritvorske jedinice – Muž i roditelj koji je nestao i kojeg više niko ne pominje – nastavak tužilačkog progona policijskog „zviždača“ - sudija koji je na Ti sa okrivljenim – sudija koji okrivljenom Sinu ne smije da kaže okrivljeni – predsjednik suda kojeg je mimo zakona poslužila kocka da sudi Sinu - sudija koji javnog funkcionera oslobađa krivice jer je ugledni građanin, a uzgred ga lokalna samouprava koju je oštetio ne tuži za naknadu štete - nekoliko lica sa Interpolovih potjernica kojima se izgubio svaki trag, itd. itd.

Ako se ovo dešava u slučajevima koji su pod stalnom medijskom pažnjom, što li tek čeka običnog građanina, bez uticaja, trajne i intenzivne medijske pažnje? Možemo samo da naslutimo. Ako se sudije ovako ponašaju u slučajevima koji su pod stalnom medijskom pažnjom, kako izgledaju suđenja za koje su zainteresovane isključivo stranke. Ako se ovako ponašaju zdravsteni radnici i policajci u slučajevima koje prate i domaći i međunarodni faktori, što čeka N.N. lica? Od ove „nezavisnosti” automatski ne liječi ni promjena Ustava ni tvrdnja Markovića kako se u javnosti „...pogrešno percipira politički uticaj na pravosudne organe - da neki političari direktno traže od sudija odgovarajuću sudsku odluku. Nije potvrđeno da takvih slučajeva imamo, odnosno do sada nemamo prijavljenih slučajeva”.

Gerald Knaus, direktor Evropske inicijative za stabilnost, nedavno je u odgovoru na novinarsko pitanje o borbi protiv organizovanog kriminala kazao: „Sve možete pomno posmatrati na slučaju Hrvatske. Hrvatska je najveća hapšenja u ovoj oblasti realizovala u zadnje dvije godine. Zato bi taj scenario trebalo očekivati i kada su ostale zemlje regiona u pitanju.“ Ova činjenica vjerno prati logiku vlasti – uradićemo sve što kažete, onda kada budemo morali. Vlast je uvijek sprovodila reforme po principu - mijenjaj onoliko koliko moraš i kad moraš. Zato je i ranije i danas na našoj sceni jedna kombinacija stvarnih reformi i simulacije, gdje je odnos stvarnog i retoričkog određen snagom pritiska koji dolazi iz EU.

Zato upućeni govore da je nedavno neko s vrha rekao „Dosta!“. Nema više potrebe da se istražuje, hapsi, tuži i optužuje, sudi. Drugim riječima „Vidimo se iduće godine“ ili još bolje „Vidimo se u posljednje dvije godine pred prijem u članstvo“. Potpredsjednik Marković, naime, tvrdi: „U Crnoj Gori nema, kako nam pojedinci spočitavaju, direktne sprege vlasti, politike i kriminala, ali je tačno i to da imamo organizovani kriminal dobrim dijelom i kao posljedicu dešavanja u okruženju u protekle dvije decenije.“ Drugim riječima, organizovani kriminal je kod nas u Crnoj Gori, za razliku od svih drugih zemalja regiona, EU i svijeta, ostao bez veza sa vlašću i politikom. Neće biti.

Potpredsjednik Vlade Marković na novinarsko pitanje o borbi protiv korupcije kaže: „Za razliku od organizovanog kriminala, mislim da smo kod suzbijanja korupcije postigli slabije rezultate i da nam tu tek predstoji naporan rad.“ Ovo je već iskreniji pristup Vlade – e sad, koliko je to slabije u odnosu na „jake“ rezultate u bori protiv organizovanog kriminala, procijenite sami. Zato Marković nije u pravu kad kaže kako je naš najveći problem u percepciji tj. doživljaju stvarnosti, jer ispravno dodaje kako je „....to pitanje rezultata i povjerenja u institucije...“ Doživljaj kreiraju rezultati, a rezultate postižu jake institucije - tim redom će se i naš doživljaj mijenjati. Nikako obratno.

Ipak, nema sumnje da što smo dalje u procesu evropskih integracija to će biti manje mogućnosti da se simuliraju reforme. Pod uslovom da dobijemo datum pregovora, što je sada realno očekivati, dijelom zbog učinjenog u Crnoj Gori, a više zbog neučinjenog u drugim zemljama regiona, čeka nas jedan sasvim drugačiji, kvalitativno nov proces i odnos sa EU. Pravi posao tek predstoji, najprije kroz pripremu za pregovore, a kasnije i sam proces pregovaranja. Nadam se da će najprije biti otvorena ona poglavlja koja su najteža i najzahtjevnija za Crnu Goru. Pa ipak, ni ovaj proces nije savršen niti je sve moguće objektivno izmjeriti. Nešto ćemo mjeriti na osnovu percepcije, i mi u Crnoj Gori i oni u Briselu. I na kraju, ne treba zaboraviti da se konačne odluke i u procesu evropskih integracija, ipak, donose politički ili makar uz uticaj politike.

( Stevo Muk )