Dama sa pištoljem

Dama s pištoljem - ovo ne samo da je epitet neraskidiv od Jasne Šekarić, već i svojevrsni kroki profil jedne od najvećih svjetskih sportistkinja koja je proteklog vikenda boravila u Baru.

Osim čuvenog osmijeha, koji je ukrasio nebrojene naslovne strane ne samo sportskih magazina širom svijeta, o Jasni najbolje govore priznanja: strijelac milenijuma u izboru Svjetske streljačke federacije (ISSF), član top 10 najboljih sportista XX vijeka u izboru Međunarodnog olimpijskog komiteta, tri puta najbolji strijelac svijeta, dva puta najbolji sportista SFRJ, osvajač pet medalja na šest Olimpijskih igara i jedini strijelac koji je na svakim OI ušao u finale, tri puta svjetska i četiri puta evropska prvakinja...

Jedinstvena i po tome što je nastupala za četiri države - prvo SFRJ, pa SRJ i SCG, sada je reprezentativka Srbije.

Ova jedinstvena priča o sportskom uspjehu počela je pukim slučajem. Birajući članove školske ekipe za streljaštvo, nastavnik u Osijeku, gdje je tada živjela, okrenuo je dnevnik i počeo da proziva - birao je takmičare s kraja!

"Život je sastavljen od slučajnosti, ali, ti rezultati ipak nisu bili slučajnost. Veliki rad je veoma bitan, takođe i način na koji se „žrtvujete“, no ja ne želim da pričam o sebi kao žrtvi sporta, ja i dan-danas uživam u sportu", kaže Šekarić.

Svaka od medalja joj je priča za sebe, „svaka je vrijedna“, veći utisak ostavile su one prve osvojene, kao na Memorijalu „Jurij Žlebarič“ u Zagrebu. Tada je prvi put imala zlato u ruci, „to je neopisiv doživljaj, kući sam se vratila ponosna“.

"Moje prvo seniorsko Evropsko prvenstvo bilo je u Espou u Finskoj 1986. i tamo sam prošla kao u onoj „šta zna dijete što je 300 kila“. Mislila sam da moram da oborim svjetski rekord da bih uzela zlato, imala sam jednu lošiju seriju, pa sam sa vatrene linije izašla plačući. Svi me gledaju „belo“. Ja kažem: „Nisam 'ubila' svjetski rekord. A oni će: „Pa šta će ti kad si prva”! Tada sam pobijedila Ruskinju Marinu Logvinjenko, mog tadašnjeg idola", prisjeća se sagovornica „Vijesti“, koja vjerovatno ni sama tačno ne zna koliko je ukupno trofeja osvojila do sada.

Na pitanje gdje drži tolika znamenja, odgovora uz osmijeh da u stanu u Beogradu drži samo pehare, „medalje su na sigurnom“. Bez ikakve prepotencije kaže da nema što nije do sada osvojila, ali, takmičarska krv i dalje joj jako struji kroz vene - novi izazov je plasman na OI narednog ljeta u Londonu, što bi bilo njeno sedmo učešće na najvećim smotrama svjetskog sporta! Kvalifikacije su u februaru, na EP u Finskoj.

"To je jedino o čemu sada razmišljam. Nadam se da će proći kako treba. Uvijek sam optimista, zato sam i došla u Bar kod direktora Akademije ISSF Željka Todorovića da popričamo o saradnji. Poslije svih ovih godna uspjeha nije lako naći motivaciju, a ne mogu zamisliti nekog drugog sem Željka da mi u tome pomogne. Sigurna sam u sebe, mislim da sve znam i to nije sporno, ali, neophodno mi je osvježenje, drugi način rada".

Ističući da je u ovakvoj situaciji prvo potrebno da čovjek shvati da mu treba trener, Šekarić dodaje da je u ovom sportu koncentracija jako bitna

"Sve se može preokrenuti, a da toga niste svjesni. Trener u streljaštvu prvo mora da bude dobar psiholog. On vas stalno vraća na stvari koje se podrazumijevaju, pa ih zato zaboravljamo, mora da vas hrabri i da pronađe način da vrati vjeru u sportistu", opisuje Jasna ulogu Todorovića u pripremama za London.

Na vrijeme je, kaže, naučila kako su prošle druge djevojke koje su se potpuno posvetile vrhunskom sportu i nije željela da zapostavi svoj privatni život. Djecu je rađala u pauzama između Olimpijskih igara, „u dva vijeka“ - Lea je rođena 1998, a Luka 2002. Sa podmlatkom još nije načisto da li će baš njenim stopama, sigurna je samo da će biti sportisti „jer je sport zdravo okruženje“.

"Ćerka nagovještava da je interesuje streljaštvo. Pokažem joj jednom moju zlatnu olimpijsku medalju i pitam: „Znaš li šta je ovo“, a ona će meni: „Odakle ti“. Ja u zemlju da propadnem, a ona se kasnije vadi, kaže mislila je gdje sam je osvojila. Moje bavljenje sportom je „otežano“ nakon njihovog rođenja, hoću da budem i maksimalno majka i maksimalno sportista, a to je malo nemoguća misija, no, daleko od toga da se žalim, to su moji izbori".

• Kakav je inače radni dan jednog strijelca koji u prosjeku svaka dva-tri mjeseca osvoji po neku medalju?

"Pa, radi se jako puno, po četiri sata, nije to samo pucanje, već i ono „suvo“ držanje pištolja, zagrijavanje, analize. Kada radim sa vazdušnim pištoljem ispucam po 80 metaka, kada je malokalibarski pištolj oko 150. Tada sam čitav dan na strelištu - kaže Jasna, kojoj po rezultatima više leži vazdušni pištolj, no, lično „možda malo više“ voli mali kalibar, preko kojeg je i ušla u reprezentaciju".

Svijet vrhunskih strijelaca je društvo ljudi koji su veoma mirni, maltene vlasnika „pokerfejs“ lica. Među njima, dodaje, vlada drugarstvo i to dozirano, jer se ne može biti najbolji prijatelj nekome ko želi da vas ostavi iza sebe. Mora da ostane doza misterije, da niko ne zna sve o njoj jer bi je onda lakše dobijao, lakonski priča čuvena sportistkinja koja je nakon suza u Espou planeti emocije prikazala još samo jednom.

Bilo je to na OI u Barseloni 1992. Žal koji, priznaje, nikada neće zaboraviti. Iako je na kraju imala isti broj krugova kao i Logvinenko, izgubila je zlato zato što je u generalnom meču prije finala bila slabija, a tada nije bilo dopucavanja. Greška je, kaže, bila u tehničkom dijelu, jer nije dobro odreagovala.

"Pištolj mi je nosio u jednu stranu i nisam htjela da pomjerim nišan. Na kraju, trebao mi je jedan klik korekcije - prebačaj od tri milimetra na distanci od deset metara, a uradila sam dva i za taj klik viška ostala sam druga. Počela sam da plačem, nikome nije bilo jasno zašto. Tako sam sama sebi smanjila vrijednost uspjeha - „devalvirala“ sam srebrnu olimpijsku medalju, a to sam prenijela i na publiku, taj plač je ušao u top 10 detalja Olimpijskih igara u zvaničnom filmu. To je možda i najteža stvar koju sam doživjela u sportu, ali, takođe i velika škola za dalje, od tada su suze samo za mene i sad se uopšte ne bih žalila za srebro".

Tako je i bilo u Atini na OI 2004. godine - puls joj je pred finale bio toliko visok da je mislila da će da umre na vatrenoj liniji, opalila je prvih pet metaka jako loše, „a onda je tenzija počela da pada“, iskoristila je priliku i raspucavala za prvo mjesto. Nakon 11. hica, dobila je srebro, iskontrolisala i sebe i ogroman pritisak koji nose najveća takmičenja.

"Jedna od ekstremnih situacija u mom životu su Olimpijske igre, niko ne može da shvati šta su one uopšte i koliki je značaj te medalje. Kad pucam za medalju, na strelištu sam svjesna svega oko sebe. Strijelci moraju imati dobru samokontrolu što znači da vodite sebe kroz iznenadne situacije kao što su glasno navijanje, nema onoga „ja neću da mislim ni o čemu drugom“. Morate se naučiti da sebe vodite na pravi način, rezultati budu ovakvi ili onakvi zato što se ljudi iskontrolišu. Na vatrenu liniju izlazim sigurna u sebe, sa osmijehom, što opuštenija. Znam šta mogu", kaže čuvena sportistkinja, koja je na Olimpijskim igrama u Pekingu nosila zastavu Srbije.

Ostajem u sportu

• Šta ćete raditi kada prestanete da se takmičite?

"Ostajem u streljaštvu. U sportu sam preko pola života, ovo najbolje znam da radim", kaže Jasna, inače vlasnica trenerske B licence ISSF.

Lobiranje za streljanu

Jasnu Šekarić je tokom boravka u Baru primilo i kompletno opštinsko rukovodstvo sa Žarkom Pavićevićem na čelu. Tom prilikom aktuelizovana je priča o formiranju kvalitetne streljane u Baru, za koju je već opredijeljen prostor u kasarni. Taj objekat bi u lučki grad na pripreme doveo brojne svjetske streljačke reprezentacije.

Galerija

( Radomir Petrić )