Moj komšija je vampir!

Kažu da je najveći trik koji je đavo izveo taj što je ubijedio ljude da ne postoji.

Ipak, i takvi igrači znaju da naprave previd. Ono na šta dotični nije računao jeste beskrajno snažan mentalni procesor građana Crne Gore, koji je u stanju da pronikne ne samo u zavjere što bi da nam uskrate državnu nezavisnost, već i u urote metafizičke prirode koje podmuklo atakuju na vlastitost ovog naroda.

To je zato što učimo na greškama: pošto nam istorija ima više sedmičnih apdejtova od Windowsa, u prilici smo da nekoliko puta u toku dana proživimo više alternativnih tokova istorije, pa tako steknemo uvid u one koji nam nisu po meraku. Eto, dovoljno je da uzmete dvije dnevne novine, pa da se osjetite kao saputnik Doktora sa Galifreja.

Često sam se pitao kako to da u jednoj zemlji u kojoj je prošlost podvrgnuta neprekidnoj dekonstrukciji, a budućnost krajnje neizvjesna – jer, da se razumijemo, u slučaju raspada Evropske unije, mi nemamo “plan B” – naučna fantastika nije postala preovlađujući žanr u crnogorskoj književnoj produkciji.

Recimo, Mjevilov Grad i grad koji se dešava u Tivtu. Možda Pauersova Anubisova kapija u kojoj otkrijemo da političari iz vladajuće koalicije putuju kroz vrijeme. Ili, pak, Bredberijev Farenhajt 451 koji govori o posljedicama reformi školstva u Crnoj Gori.

Nije bilo teško ubijediti javnost u satanističku podlogu ubistva, ako uzmemo u obzir rezultate ovogodišnjeg popisa - tek 1,24% građana Crne Gore nema zamišljenog prijatelja

Nakon određenog vremena, shvatio sam da je zaživio samo jedan podžanr fantastike – alternativna istorija. Ali ne u književnosti, već u dobrom dijelu istoriografskih pisanija. Najednom je crnogorska naučna produkcija postala relevantna za svjetsku akademsku misao! Naime, ako pođemo od teze da istorija nije ništa drugo do izrazito ideološki diskurs o prošlosti, crnogorska istografija je pravo mjesto na kome treba testirati ideje Hajdena Vajta i Kita Dženkinsa.

Metodološki problem nastaje kada shvatite da je u Crnoj Gori gotovo svaki oblik proizvodnje teksta zapravo diskurs o prošlosti. Ipak, kvaka je u tome što se kroz rehabilitaciju ličnosti i reviziju događaja ne žele skrajnuti počinjene nepravde, već se nastoji pronaći imaginarni zbjeg koji bi trenutnu crnogorsku zbilju učinio podnošljivom.

Mi smo jedina zemlja na svijetu koja u novinskim člancima traži rešenje za probleme koji more državu i društvo

Drugim riječima, istorija je opijum za mase sa ovih prostora. Jedan od najzanimljivijih diskursa o prošlosti jeste Bulajićev (možda i ponajbolji) film Čovjek koga treba ubiti (1979), koji možemo uzeti kao neku vrstu korektivnog mehanizma za istorijsku blamažu, pa reći da nas je đavo jednom prevario sa Šćepanom Malim, ali da smo dobro naučili lekciju i spokojno čekali. I, vijek i kusur kasnije, on se vratio. A mi smo spremni kao nikada do sada.

Ipak, ovog puta se nije desilo nešto što bi uzdrmalo prostorno-vremenski kontinuum crnogorske istorije, tako da nisu reagovali istoričari, ali jesu novinari. I pokazali su koliko malo treba pa da i oni zađu u polje fantastičnog. Samo ovog puta u drugi podžanr – horor. Nedavno smo bili u prilici da čujemo da se đavo vratio i da je ovog puta svoj avatar pronašao u mladiću iz Nikšića.

Počinjen je čudovišan zločin, ali našim novinarima instinkt nije dao mira. Morali su da znaju pravu pozadinu zločina. Pošto je Džon Sajlens u penziji, a Dilan Dog u Londonu, brzo su pronađeni domaći ad hoc eksperti za okultno i istražitelji natprirodnog, koji su potvrdili da je zlo došlo u Crnu Goru preko Interneta i kroz pojačala “maršal”.

Satanizam nije ništa drugo do New Age varijacija libertarijanizma, ideologije čije je filozofsko jezgro zasnovano na frazi “odjebi”

Uzimajući u obzir da je anti-šerlokholmsovski svjetonazor postao metodološki imperativ u crnogorskom novinarstvu, došli smo do toga da su slike posredovane industrijom zabave najednom postale naša stvarnost. Znate sve one sataniste i njihove nečastive rabote koje ste vidjeli u filmovima, video-igrama, animiranim serijama i na majicama lokalnih metalaca? E, to vam je to. Naravno, nije bilo teško ubijediti javnost u satanističku podlogu ubistva, jer ako uzmemo u obzir rezultate ovogodišnjeg popisa, tek 1,24% građana Crne Gore nema zamišljenog prijatelja.

Crnogorska javnost se previše oslanja na saznanje koje prima od medija, ne shvatajući da zapravo dobijaju pune ruke ničega. Recimo, mi smo jedina zemlja na svijetu koja u novinskim člancima traži rešenje za probleme koji more državu i društvo. Oni koji pišu znaju šta raja želi, pa shodno tome nude objašnjenja i rešenja. Posrijedi je dubiozan “u čemu je problem, gospođo?” pristup, koji nudi ekspertize po svemu slične brzoj hrani.

Tako su pozvani i stručnjaci koji su naglasili kako je satanizam jedna opasna rabota, te kako su naša djeca žrtve i kako se protiv toga moramo boriti. Iz ovoga se može zaključiti da je riječ o percepciji posredovanoj proizvodima masovne kulture. Satanizam nije ništa drugo do New Age varijacija libertarijanizma, ideologije čije je filozofsko jezgro zasnovano na frazi “odjebi”, a koja postaje sve popularnija među crnogorskim japijima i mlađim političarima.

Sloboda znači mnogo više od prava na promjenu gospodara

Tvorac modernog satanizma Anton Lavej tvrdi da je u osnovi ove religije beskompromisni individualizam, što bi zapravo značilo da svu snagu usmjerite na dobijanje onoga što želite, bez obzira na cijenu. U tom kontekstu, sebični interes pojedinca je preduslov i garant progresa, dok se svaki altruistički poriv diskvalifikuje kao prepeka napretku.

Međutim, momenat u kome se satanizam udaljava od libertarijanizma jeste zahtjev za slobodom – kod prvoga od Boga, kod drugog od Države. Ipak, iako se zahtjevi razlikuju, željeno ostaje isto – da se pojedinac oslobodi stega fantomskih tvorevina.

Ako spojite ove dvije negativne slobode, dobićete proizvod skribomanskog svraba Ajn Rend, spisateljice čije su ozlojeđeno hejtovanje mnogi uzeli za ozbiljno, čak do te mjere da su kumovali rođenju novog filozofskog pravca – objektivizma. Imamo, dakle, jednu religiju, jednu ideologiju i jednu filozofiju kao elemente procesa davanja smisla potpunom besmislu poznog kapitalizma.

Brzo, halapljivo i beskompromisno bogaćenje i sticanje popularnosti... Ti ljudi nisu samo nad nama, već su svuda oko nas

U svakoj od ovih duhovnih djelatnosti kao vrhovne vrijednosti ističu se ništa drugo do nakazne mutacije u društvenoj i kulturnoj sferi izazvane deregulacijom tržišta. Stoga, zanimljivo je kako bazična načela jedne ideologije, koja je do recentne globalne ekonomske krize imala monopol nad Istinom, nisu ništa drugo do fantazije jedne opskurne religije.

Kriza je bila momenat u kome se libertarijanizam preobrazio u punopravnu religiju – kult Slobodnog tržišta. Iako ih je stvarnost demantovala, njegovi zagovornici su nastavili da slijepo vjeruju. Otuda su sve češći zahtjevi za prepuštanjem ne samo ekonomske, već i društvene i kulturne sfere laissez-faire principu nesmotreno srljanje u propast, poput otključavanja Lamaršanove kocke.

Ako i dalje opstojimo u domenu horor žanra, to ne znači da smo pretplaćeni na idiotska objašnjenja

Sloboda izbora jeste jedna od najvažnijih tekovina modernog društva, ali nam se ne smije servirati kao ultimativna vrijednost kojoj o glavi radi isključivo država. Sloboda je uvijek ograničena, a posebno onda kada nam je garantuje “nevidljiva ruka”.

Danas je upravo tržište sila koja obesmišljava slobodan izbor tako što ga umnožava do besvjesti, ostavljajući prosječnog čovjeka izgubljenog u egzistenciji, gdje se njegov izbor svodi na uzastopni niz beznačajnih sloboda u izboru televizijskih kanala, pasti za zube, mobilnih operatera i krema za lice. Sloboda znači mnogo više od prava na promjenu gospodara – od klanjanja Državi do salutiranja Tržištu. Kim Stenli Robinson je u Zelenom Marsu dao najljepšu definiciju libertarijanaca kada ih je opisao kao “anarhiste koji zahtijevaju policijsku zaštitu od sopstvenih robova”.

U društvu u kome je liberalizacija tržišta prethodila demokratizaciji institucija tokom devedesetih, libertarijanske ideje garantuju propast. Nećemo biti svedoci samo potpune političke erozije i ekonomskog kolapsa, već i društvene mutacije u neželjeno. Simptomi toga jesu kultura lakih rešenja, jeftinih simbola i velikih priča, ali i recentno ubistvo u Nikšiću.

Uzrok problema nije u satanizmu, niti u mladiću koji je počinio ubistvo, već u ideološkoj konfiguraciji crnogorskog društva koje nudi samo jedan model uspješnosti – brzo, halapljivo i beskompromisno bogaćenje i sticanje popularnosti. A takvih je sve više. Ti ljudi nisu samo nad nama, već su svuda oko nas. To su naši susjedi s kojima se treba suočiti.

Na uviđajima za brojne zločine počinjene nad crnogorskim društvom nisu potrebni forenzičari koji razmišljaju i ponašaju se kao da dolaze iz crkvenih redova, pa nas uče da budemo zadovoljni nerazumijevanjem pojava oko nas. Ako i dalje opstojimo u domenu horor žanra, to ne znači da smo pretplaćeni na idiotska objašnjenja, sumnjiva rješenja i niz infantilnih nastavaka.

Džon Karpenter je jednom prilikom rekao da postoje samo dva horor narativa: desničarski – koji nudi model “stranca” i kaže da zlo u zajednicu dolazi izvan nje, iz tuđine; i ljevičarski – koji govori o modelu “komšije”, pa zlo pronalazi u samoj zajednici, rođeno unutar nje. Šta mislite, koja je naša horor priča?

( Bojan Baća )