Ketlin Kent: Ne postoje vještice, postoje samo „žestoke žene”

Roman “Kći nevjernice” američke spisateljice Ketlin Kent temelji se na porodičnoj priči i užasnim događajima koji su zadesili Novu Englesku i grad Sejlem 1752. godine. Nakon epidemije malih boginja, desetogodišnja Sara Karijer vraća se sa majkom, Martom, na porodično imanje u Andoveru. Između njene majke i teče postoji spor oko zemljišta, a taj sukob poprima zastrašujuće razmjere kada vijesti o natprirodnim dešavanjima u obližnjem Sejlemu dovedu do masovne histerije. U doba sujeverja, dubokog preispitivanja i straha od vještica, susjedi okrivljuju Martu za nedaće koje im se dešavaju. Majka i kći prinuđene su da se udruže protiv tiranije i praznovjerja. Ketlin Kent u romanu “Kći nevjernice” (izdavač Vulkan) upečatljivo dočarava ne samo prilike u puritanskoj Novoj Engleskoj već i duboku i postojanu ljubav jedne porodice, suočene sa strahom i progonom.

Ketlin Kent je odrasla u Teksasu, a dvadeset godina je radila u Njujorku. Autorka je četiri romana za koja je dobila brojna priznanja. Sada živi u Dalasu, odakle je govorila za ART.

Porijeklom ste iz Dalasa. Nakon nekoliko decenija života u Njujorku, ponovo se vraćate u Dalas. Koliko je tačno da se ljudi iz Teksasa češće predstavljaju kao Teksašani nego Amerikanci. Zbog čega?

- Ovo pitanje pogađa pravo u srce istorije Teksasa i mitologiju “Američkog Zapada”. Teksas je zapravo republika, tako da se bar u teoriji države može otcijepiti od SAD. Teksašani su takođe zadržali jak lokalni ponos koji je gotovo plemenski u svom insistiranju na nezavisnosti. Američka istorija je izgrađena na nasilju i podstiče ljubav za bitkama na Divljem Zapadu. U SAD-u je bilo malo mjesta gdje je romantična slika revolveraša ili negativca bila veća nego u Teksasu.

Radnju vaših knjiga smještate u prošlost, čak i po nekoliko vjekova unazad. Koliko se vaše knjige oslanjaju na istorijske istine?

- Vjerujem da je najbolja istorijska fikcija zasnovana na dobrim istraživanjima, pa pokušavam da uronim u pejzaž i dokumente tog vremena. Zemlja je često nepopravljivo promijenjena tokom vjekova; strukture eroziraju, djevičanski pejzaž se kultiviše za uzgoj i razvoj, pa pribjegavam starim mapama i čitam koliko god mogu što više materijala iz perioda o kojem pišem. Za potrebe pisanja “Kći nevjernice”, čija se radnja odvija u Novoj Engleskoj u 17. vijeku, čitala sam sve originalne sudske transkripte sa suđenja iz Sejlema.

Zašto je Marta bila nepopustljiva i prkosila sudu? Zašto je stalno odbijala da prizna da je vještica? A da je to priznala ne bi bila osuđena na smrt.

- Sudovi u Novoj Engleskoj su bili sudovi u britanskom stilu, koji su još uvijek odobravali mučenje i ideju da je optužena osoba kriva sve dok se ne dokaže da je nevina, a teret dokazivanja nevinosti bio je na optuženom. U slučaju vapaja “Vještica!”, optuženi su često već bili osumnjičeni za vještičarenje, a razlozi su bili mnogi. Uobičajeni osumnjičeni su bile pretežno žene, a većina njih su bile siromašne, mentalno neuravnotežene, i lošijeg moralnog karaktera. U Martinom slučaju, ona je bila babica nekim od seljanki i nekoliko beba je umrlo u toku njene intervencije. Mogli ste biti pošteđeni od smrti samo ako ste priznali svoju krivicu. Marta je bila jedinstvena na tim suđenjima jer je bila možda jedina osoba koja ne samo da je optuživala sudije da slušaju histerične djevojke, već i da proganjaju nevine ljude. Ona se na kraju objesila da ne bi lažno svjedočila protiv sebe ili njenih komšija, čak i kada su njena djeca bila uhapšena.

Zašto se taj sramni dio američke istorije, koji se dogodio 1692. godine, odigrao baš u Sajlemu, malom mjestu u Masačusetsu? Optuženi su dolazili iz mnogih udaljenih gradova Amerike, da bi bili usmrćeni na vrlo grozan način baš u tom malom mjestu?

- Postojalo je mnogo različitih teorija o uzroku takvog zastrašujućeg bijesa mladih žena, u rasponu od 11 do 20 godina. Njihovi susjedi i prijatelji optuživali su ih za vještičarenje; trovanje ergotom, encefalitis, sporove oko zemlje, neslaganja oko religioznih praksi i strah od napada urođeničkih plemena koja su tada bila prilično brojna. Puritanci su bili ljudi opterećeni nedostatkom hrane, teškom klimom i strahom od bolesti i fizičkog napada.

Kako je po pravilu bilo ispitivanje, svjedočenje, suđenje vješticama? Da li je postojala odbrana?

- Optuženi su morali dokazati svoju nevinost, ali nijesu imali pravni savjet, niti advokata na koga su se mogli osloniti. Pošto nije bilo razdvajanja između crkve i države, sudije su bili svi teolozi, obučeni za građanske postupke. Uobičajeno je bilo da optuženi moraju govoriti istinu, a težina njihove istine bi bila dovoljno ubjedljiv argument. Kada je osoba bila optužena, pisao se zapis o hapšenju, a stražar bi na farmama hapsio muškarce, žene i djecu. Svjedoci su pozvani na sud da se pojave pred sudijama da daju svoje izjave, koje je bilježio službenik. Optuženi su tada dovođeni u sudnicu i stajali bi ispred sudija. Svjedoci optužbe tokom suđenja često su plakali, vrištali i ometali kad god bi u sudnicu bila dovođena tzv. “veštica”. Nije bilo starosne granice za optuženog. Rebeka Nurs je bila u osamdesetoj godini kada je uhapšena. Najmlađa osoba bila je mlada devojčica po imenu Dorkas Gude koja je imala samo četiri godine u trenutku njenog hapšenja.

Postoji li danas neki oblik vještičarenja u Americi? Koliko je vještičarenje postalo unosan biznis?

- Mnogi ljudi u SAD još uvijek vjeruju da su Sejlemove “veštice” bile angažovane u crnoj magiji, umjesto da su žrtve sujeverja, mizoginije i pohlepe. Postoji prilična zbunjenost između vještica iz istorije i modernih praktičara takozvanih kultnih bogova (Dianic ili Wiccan). Tokom proteklih pedeset godina, uz porast ženskocentrične ideologije, koncept Božanstva sa ženskim aspektom dobio je na popularnosti. Ali to bi bilo potpuno strano za naše pretke puritance, ogrezle u protestantizam, u Starozavjetnu Bibliju kao njihovu jedinu referencu.

Sara je glavni lik vaše knjige “Kći nevjernice”. Ko je Sara? Je li ona kćerka Marte Karijer, jer je Marta takođe imala kćerku sa tim imenom?

- Prava Sara Karijer, Martina kćerka, imala je samo sedam godina u vrijeme suđenja. Bila je drugo najmlađe dijete u zatvoru. U romanu sam Saru opisala kao devetogodišnjakinju, jer sam osjećala da će starije dijete biti uvjerljiviji narator. Devet godina starosti signaliziralo je kraj djetinjstva za mlade Puritance i on ili ona bi bili poslati u kuću rođaka kako bi naučili korisnu trgovinu. Puritanci su vjerovali da će dijete koje ostane prekomjerno kod kuće postati razmaženo i buntovno, pa su bivali odvojeni od svojih porodica kako bi se bolje suočili sa surovim realnostima života na granici.

Dakle, i Sara, kćerka Marte Karijer je bila uhapšena pod sumnjom za vještačenje. I njena tri brata takođe. Koliko je knjiga “Kći nevjernice” zasnovana na stvarnim činjenicama?

- Hapšenje tri sina i ćerke Marte Karijer je apsolutno tačno i može se naći u sudskim dokumentima iz suđenja. S obzirom da Marta ne priznaje da je vještica, sudije su mislile da će je primorati da svjedoči hapšenjem i ispitivanjem njenih starijih sinova. Momke su mučili stražari dok nijesu priznali da je njihova majka vještica. Kada je Marta vraćena u sudnicu i saopšteno joj svjedočenje njena dva sina, ona je još odbijala da prizna vještičarenje. Zatim je sud uhapsio još dvoje njene djece, Toma i Saru, koji su takođe svjedočili da je njihova majka vještica. Oni su bili zatvoreni zajedno sa njihovom starijom braćom i proveli su mjesece u zatvoru, čak i pošto je njihova majka bila obješena.

Ko je bio Tomas Karijer, taj gorostasni čovjek? Osim što je imao ogromnu fizičku snagu, imao je veoma misterioznu prošlost, zar ne?

- Moja baka mi je takođe pričala priče o Tomasu Karijeru, Martininom mužu, Velšaninu koji je, po njenim riječima, bio visok 7 stopa, živio je 109 godina i koji se borio u engleskom građanskom ratu; to je bilo u doba kada je prosječan životni vijek bio samo 40 godina, a kada je prosječna visina čovjeka bila nešto više od 5 stopa. Kada sam putovala u Konektikat gdje je sahranjen, vidjela sam njegov nadgrobni spomenik na kome se uklesane riječi: “Tomas Karijer, umro u 109. godini.” U časopisu New England Journal iz 1735. godine pronašla sam članak o njemu, u kome se potvrđuje da nije umro samo sa 109 godina, već je nekoliko dana prije smrti prepješačio sedam milja do obližnjeg grada s vrećom žitarica na ramenu. Bio je tako visok da su, kada je umro, dva drvena kovčega morali spojiti s kraja na kraj kako bi ih prilagodili njegovom tijelu. Bio je izvanredan čovjek, njegova porodična legenda kaže da je učestvovao i u smrti kralja Čarlsa I od Engleske. Ali to vjerovatno nikada bez sumnje ne može biti dokazano.

Glavni lik vaše knjige “Izdajnikova supruga” jeste mlada i lijepa djevojka Marta Alen koja radi kao sluga u domaćinstvu svoga rođaka. U Evropi sluge su imale različite uloge i različite nazive kao: skutonoša, podvornik, pokućar, lakej, poslužnik, nadzornik posluge, poniznik, pokornik, a samim tim, imali su i različite sudbine. Kakva je bila sudbina vaše Marte Alen?

- Alen je bilo djevojačko prezime Marte Karijer. Napisala sam “Izdajnikovu suprugu” da otkrijem što vise iz njenog ranijeg života: kako je došla da se sretne sa svojim budućim suprugom Tomasom kao i sa njegovom istorijom u Engleskoj. Htjela sam da slikam živopisnu sliku života žena u kolonijama: kako su radile, oblačile se, kuvale i branile svoje domove. Tada je bilo samo nekoliko izbora za žene, a neudata žena često je radila kao domaći pomoćnik, čak i u domovima svojih bliskih rođaka. Takođe sam željela da istražim osnovne razloge za Martin karakter i hrabrost u suočavanju sa suđenjima vezanim za njeno vještičarenje kasnije u životu.

U Vašoj knjizi “The Dime” bavite se detektivkom Beti Rizik i njenom razotkrivanju opasnog zločinačkog kartela. U uzbudljivoj avanturističkoj knjizi “Outcasts” pričate o hrabroj ženi koja bježi iz zatočeništva jednog bordela. Glavni likovi vaših knjiga uglavnom su žene?

- Ideja žestokih žena mi je veoma privlačna. Imala sam sreće što sam odrasla uz jake žene oko mene. Kao entuzijastična čitateljka istorijskih romana, vidjela sam da su ženama često bile ograničene uloge u fikcionalnim narativima. Pedeset procenata čovječanstva su žene, a ipak, pošto je veliki dio istorije sačinjen i napisan od strane muškaraca, glavnu ulogu u romanesknoj sferi često su imali muškarci.

Ženski likovi o kojima pišete žive na ivicama društva: sumnjiva vještica, prostitutka i žena policajka.

- Moje istraživanje za “The Dime” bilo je drugačije od moja prva tri istorijska romana, jer sam se oslanjala na izvještaje iz prve ruke ženskih policajaca. Bila sam u kontaktu sa ženom koja je bila prvi ženski detektiv u Dalasu. Ona se pridružila Akademiji 1975. godine, jedna je od tri žene koje su prošle kroz obuku, i jedina je diplomirala. Zbog svoje hrabrosti i upornosti, služila je u policijskoj službi više od 30 godina prije penzionisanja.

Ponosna na Martu, “Kraljicu pakla”

Vi ste deseta generacija potomka Marte Karijer, jedne od prvih žena obješenih kao Sejlemova vještica. Tu Vašu prababu često su nazivali i “Kraljicom pakla”. Da li taj podatak ima neko posebno značenje za Vas?

- Prvi put sam čula za prababu od prije devet generacija još kada sam bila dijete. Moja baka mi je pričala fascinantne priče o suđenjima vješticama. Kada sam je pitala da li je Marta Karijer u stvari bila vještica, ona je odmahnula glavom i rekla: “Ne postoje takve stvari kao što su vještice, već samo žestoke žene”. Marta se držala prepoznatljivo na suđenjima Sejlemovim vješticama, jer je bila tako glasna u sopstvenoj odbrani. Kad su je sudije na suđenju pitale da li je ikada vidjela đavola, ona je rekla: “Jedini đavoli koje sam ikada vidjela su ti koji upravo sjede pred sudom ispred mene”. Ona je bila tako snažna u svojoj odbrani da ju je Koton Mater, vodeći teolog svojih dana, nazvao “Kraljica pakla”.

Je li to bio jedan od glavnih razloga zašto je suđenje vješticama iz Sejlema za Vas bilo toliko inspirativno?

- Ponosno insistiranje moje bake da je Marta bila “žilava žena” i da se nikad nije kolebala u istini, ostavila je jak utisak na mene. Ne mislim da je Marta bila posebno prijatna žena, jer se svađala sa nekoliko svojih susjeda koji su je tada brzo optužili da je vještica. Jedan komšija, Bendžamin Abot, pokušao je da je prevari za neku zemlju. Marta ga je oslovila, rekavši: “Držaću se blizu tebe kao kora na drvetu”. Nedelju dana kasnije Bendžamin se opekao po preponama i izjavio da je povreda dokaz o vještičarenju Marte.

( Vujica Ognjenović )