Između obezvlašćene Krune i Tiranina

[(RIJEČ - SAVOYSKA (J) (2)]

Riječi Jelenine, iskrene, bespomoćne, svaka za sebe ima oštricu, ali one među sobom nemaju vezu, a veza među riječima, važnija je, od njih samih. Elokventni diplomata na čistini, um na brisanom prostoru, kakav užas!... On ne može doći do vazduha, nedostaje mu institucija koja obezbjeđuje vezu među riječima, a zovemo je, familijarno, duh.

“Vrhovne vlasti već su uputile zaraćenim stranama, u ime Boga, i u ime jednog ili drugog neutralnog naroda, molitve za mir koje nisu uslišene”, kaže gospođa Savoyska.

Neke riječi nije lako napisati. Među njih spadaju i ove, kraljičine, opterećene prijetnjom da ostanu samo suhe, sive riječi bez krvi. Da postiđeno izbjegnu vlastite veze, koje bi ih, inače, u boljim okolnostima, lako dovele do punog smisla. Da se sakriju u duplje svojih, slova, i promiješaju, kao zrna pšenice, bez zajedničkog smisla.

Riječ je samo dah, pusti dah, kaže Shakespeare u ranom komadu Henry V. Zamišljam staru gospođu, diplomatu, sa krunom, ali bez vojne i administrativne moći, kako poseže za riječima kojima nedostaje ono glavno: veza njihove snage, krvi koja veže stvari.

“Ova zlodjela mogla su uništiti nadu i donijeti obeshrabrenje za pokretanje novih inicijativa. No, ona ne sprečavaju bezboj srca žena iz svih krajeva svijeta, da se podignu do šefova država u ratu kako bi ih prizvali iz svog užasa, saosjećanja i mudrosti, jer su prestali da razmatraju ne samo svoje sopstvene razloge, već i ljudska osjećanja. To su molbe za mir tolikih zbunjenih umova zbog tolikog razaranja industrije, umjetnosti, građanskih studija, molbe da se odustane od rata, ne samo kod zaraćenih strana, već i kod svih koji su uzrok ljudskim žrtvama, bez razlike.”

Istorija fašizma, pomaže nam, da, zavirimo, u provaliju između obezvlašćene krune, s jedne, i tiranina, sa druge strane, na vlasti.

“Kako se, onda, fašistička Italija sunovratila u jedno militarističko društvo? Koji je nivo totalitarne kontrole Mussolinijeva administracija nametnula italijanskom narodu? U kojoj mjeri je diktatura podsticala fašistički ‘narodni rat’? “, pita se Mussolinijev biograf, Richard James Bosworth, vodeći istoričar fašizma (up. R. J. B. Bosworth: Mussolini’s Italy, The Pinguin Press, New York, 2006, 475).

Fašizam, doduše, pruža milostinju kraljici, suve riječi, predmete od daha, starudiju od magle, ali joj, podmuklo, vezu njihovu, unutarnju vezu, smisao, uzima. Gospođi nedostaje ona institucija, koja vezuje slova i riječi u živi organizam, a zovemo je duh.

“Sa kraljicom nemate o čemu pričati”, žalio se Mussolini nakon sastanka s kraljicom, usred rata, “osim o djeci i o bolestima.”

A o čemu bi se, drugo, moglo razgovarati, s nekim kome je uskraćena organska veza i krv među riječima?

Nema tu morala, ni vremena nema, za riječ moral. Postoje, prosto naprosto, vremena, i tavni časi, kad ova riječ ne može stupiti u dejstvo, i suvišna je - ispadaju joj vlastita slova u prašinu ništavila, od riječi čast ne ostaje ništa, do pusta vazduha, od riječi savjest ništa do prašine…Postoje vremena kad je riječima isisana snaga. Stvarni nosilac moći italijanskog naroda, Benito Mussolini, isisao je sve živo iz onih riječi, za kojima kraljica poseže, a njoj je ostao samo vazduh, prah praha, riječ kao dah, i ništa, više.

Dah, ne duh!

[(UPRAVA - DRŽAVA)]

Ova moja minorna enciklopedistika posvećena je crnogorskim diplomatama i vladarima, koji su pisci. No, svako pravilo ima izuzetak. Svrstajmo, jednom, i Willa Shakespearea među crnogorske pisce! (Ali zasad samo jednom, da to ne pređe u naviku!) On će to i biti, na neki način, budući da je kompilirao Dukljanina u svom oproštajnom komadu Bura.

Belgijski vizantolog, Henri Gregoire (1881-1964), u svom radu The Origins of The Tempest of Shakespeare (vidi Stuideis in Philology, 1940, XXXVII, 236-256), tvrdi da Bura ne vuče porijeklo od njemačkog pisca Jacoba Ajrera, ni od španskog Antonia de Esclave, kako se vjerovalo stoljećima, već od nježne priče o Vladimiru i Kosari iz pera popa Dukljanina. Na to sam se i ja, ako ne zvuči pretenciozno, osvrnuo u jednom kratkom ogledu (http://www.vijesti.me/caffe/njezna-ljubav-kneza-smrti-i-princeze-vjernosti-917724). Takve stvari, kad neko pozajmi nešto od drugog pisca, kao u elizabetinskom dobu, smatraće se, zavisno od jednog do drugog doba, i ukusa, dijelom domaće tradicije: istorijom uticaja. Englezi, primjera radi, u određenoj formi, razumije se, danas svrstavaju Tolstoja u svoje istorije književnosti.

Elem, Richard Bosworth citira ulomak iz Henrija V kao moto svoje knjige Musolinijeva Italija, u kom Elizabetinac govori o državnoj upravi, dužnoj da se u administriranju ugleda na pčele. Arhiepiskop iz Kenterberija, u prvom činu, scena 2, u prevodu Živojina Simića i Trifuna Đukića, ovako opisuje državnu upravu:

Stoga je nebo odredilo svakom

Članu države i njegov posao

I podstiče ga na redovan rad

Za opšte dobro, koje iziskuje

Poslušnost sviju. Tako rade pčele

Stvorenja čija nam prirodna uprava

Pokazuje kakav treba da je red

U kraljevini. One imaju

Kralja i raznog ranga službenike:

Neki, k’o poglavari, drže

Red u kući; neki, k’o trgovci,

Odlaze napolje radi nabavaka;

(…)

Tako hiljadu radnji, započetih,

Mogu da se završe u jednom

Cilju i da budu dobro okončane…

Mussolini ne dijeli stavove mladog Shakespearea. S pravom se, dučeov, najplodniji biograf, Renzo de Felice (napisao je jednu od najdužih biografija na svijetu, 6.000 stranica, i slovima: šest tisuća!), pita, da li je Mussolini bio žrtva vlastite propagande (vidi De Felice: Mussolini il duce, t. I, Gli anni del consenso, Giulio Einaudi Editore, 1974, 267). On je sam sobom, državna, i pčelinja, matica, mužjak (u starom svijetu se vjerovalo da je pčelinja matica mužjak, još od Aristotela, kaže Trifun Đukić), on je veza među riječima, sve i svja, vedri i oblači, pali i gasi svjetlo na Apeninima. Stoga Bosworth, navodi, Elizabetinčeve stihove, s ne malo ironije.

O Jeleni, međutim, o njenoj harizmi, srcu, milosrđu, gospodstvu, štampa toga doba prenosi drugačiju sliku. Popularna revija Legionar naziva je Pious Samaritan, što je parabola za dobrog Samarićanina.

“Kraljica je, s visine svoga prestola, milosti puna, uvijek znala kako treba kleknuti pred poniznima i slabima, tako da je, sa slatkim samarićanskim imenom, iako opterećena intelektualnim radom, u čitavom narodu ona ovjenčana mističnim oreolom milosti i dobrote” (vidi opširnije: Il Legionario, Roma, 24. August 1935).

Galerija

( Gojko Čelebić )