Zubima za jezik

Smiju mi se ljudi. Pitaju balkanske kolege, u pauzi simpozijuma u Albahu, pitaju nakon što su načuli o novim detaljima novog našeg starog jezika – reci nam makar jednu riječ sa vašim novim slovom.

Smijem se i ja, više sebi nego drugima, više nama nego njima, i izustim, tužan što moram reći ono što su nam poturili lažni ideolozi, jezički malograđani i politički mediokriteti, kažem – źenica.

Nijesu shvatili. Nijesmo se razumjeli. Prijateljica iz Hrvatske začuđeno – molim? Onda ja kao nesuđeni klovn našeg suludog anti-novogovora, ad hoc marioneta crnogorske jezičke nesreće, slučajni advokat, u suštini – banalne i bolesne ideje, kažiprstom skoro pa dodirujem zjenicu, i pojašnjavam – źenica oka.

Kao da sam ispričao vic, ma mnogo bolje od njega, počinje smijeh. Bosanac, Hrvatica, Makedonka i Srbin, sve mlade kosmopolite, ne ljudi nacionalizma, smiju se – iskreno i spontano. Smijem se i ja. Smijemo se skupa. Smijemo se jer ništa drugo i ne možemo, smijemo se jer tako mora da bude. Smijemo se ludilu našem, crnogorskom. Smijem se sebi. Smiješno mi je kad pomislim kako to tužno izgleda sa strane, kako to jadno zvuči, kako to odaje utisak istinske, velike, prave – nemoći. Čak se i rimuje - identitet utjeruju preko noći.

Smiju nam se u Beogradu. Smiju nam se u Zagrebu. Smiju nam se u Sarajevu. Od svih jezičko-državnih separatista, od svih lingvističkih prebjega, od svih novogovora, od svih novih jezika samo smo mi takli u temelj, u osnov, u srž zajedničkog, našeg, velikog - jezika.

Hrvati su dirali rečenice i riječi, mučili ih i torturisali, na silu stvarali nove, silovali i čerečili, oni su kidali pravila, odvajali meso od mesa jezika, bacali kosti, davili gramatiku, natezali mišiće do pucanja, samo da stvore alibi, samo da dobiju osnovu za državu, tek da kažu – ovo je naš jezik. Naš i ničiji više. Samo naš.

Mi smo otišli dalje, zašli dublje i ustima zahvatili više taloga. Mi smo u temelj jezika, u kolektivni krvotok, u osnov identiteta ugradili - razliku. Betonirali podjele. Kodifikovali svađu. Otpečatili sukob. Otvorili ranu. Posvađali istoriju. Drznuli se da mijenjamo Njegošev, Andrićev, Mažuranićev i Selimovićev jezik, da se petljamo u filosofiju, da se bakćemo sa onim čemu nijesmo niti ćemo ikada biti dorasli. Mi smo etiketirali - azbuku. Mi smo takli sveta – slova! Atome identiteta, čestice tradicije, ćelije našeg bića. Ne knjige, ne poglavlja, ne pasuse, ne rečenice, ne riječi, već – slova. Mi smo krenuli odozdo. Da razvaljujemo biće iz podruma, da dijelimo društvo od članaka, da razdvajamo onamo gdje je bilo najčvršće. Da silujemo jezik. Da mu mi, zamislite – mi, dodajemo nešto. I to – slova!

Zar nije tužno – mijenjati sebe, i od toga praviti svedruštvenu i svedržavnu ideju i ideologiju, modu i trend - samo da bi se razlikovali od drugih? Još tužnije - da bi se razlikovali od drugih, koji, zapravo, nijesu drugi već, takođe – mi. Da bi se razlikovali od onih koji su naši sugrađani, naši sudržavljani, naši rođaci, naša braća – Srbi.

Najtužnije, što smo mi - Crnogorci, progutali veliku laž nekadašnjih velikih velikosrba a sada velikih srbomrzaca i pre-paid Crnogoraca predvođenih, Milom Đukanovićem - laž koja se sastoji od politike jeftinog nacionalizma, politikanske mržnje prema Srbima i otklona od svega što dolazi iz sjeverne nam države. Laž koja truje ovu zemlju. Laž kojom se dojimo, kojom nas doje i što je natužnije – laž koja velikom broju ljudi postaje ukusna, slatka i nezaobilazna potreba.

Naravno, legitimno je nazvati jezik imenom države. Nemam ništa protiv toga. Naprotiv. Ali, ukoliko gradimo čisto i zdravo društvo, treba to pošteno uraditi i reći – ovo je politička ideja, smatramo da jezik treba da se zove – crnogorski. To je isti jezik, ista osnova, i stoga ga nećemo dirati, nećemo ga skrnaviti, nećemo ulaziti u njega. Onda pitati narod Crne Gore – da li ste za to? Recimo - na popisu. A onda – poslušati narod. To je, valjda, ta demokratija. To je valjda, gospodo uzurpatori - Đukanoviću, Krivokapiću, Roćen, to je valjda ta – demokratija?! To je valjda jedino – normalno. To je valjda, koliko god boljelo, jedino – prihvatljivo.

Zamislite stepen te bolesti, lažnog nacionalizma zavijenog u odoru velikog crnogorskog patriotizma, tu perverziju naših vlastodržaca da oni, zamislite – oni, mijenjaju sam - jezik. Mali Milo Đukanović i amebe njegove vlasti da ispravljaju velikog Petra II Petrovića. Da mu dodaju slova. Da mu uljepšavaju izraz. Da mu koriguju azbuku. Da mu se petljaju u posao. I to radi čovjek, vlasnik ove državice koji je devedesetih govorio, koji je devedestih u kosti utjerivao posve drugi identitet riječima – “Što se tiče straha od Srbije, time se pokušava politički manipulisati jedan broj ljudi, nasljednika ustašoidne politike Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije, politike razbratništva sa srpskim narodom.”

Digresija. Kada smo već kod toga, ne zaboravite Srbi, i vi ste onih devedesetih ljubili tog i takovog, ovog i ovakvog Đukanovića, skupa sa velikom većinom vaše braće Crnogoraca. Samo ona mala, tanana šačica ljudi, ona iskra građanskog duha – liberali, podsjećali su nas, sve zajedno, na ogromnu istinu, kako tadašnju, tako i današnju koja glasi – nije problem Crne Gore nacionalno pitanje, nijesu problem Crnogorci i Srbi, nijesu problem jezik i slova, crkva i zastava, već – organizovani kriminal oličen u šefu, njegovoj sviti i njegovom DPS-u!

A mi? Čime se mi bavimo? Imenom nastavnog predmeta! Crticama i kučicama. Zarezima i tačkicama. Kako smo smiješni. Kako naivni. Kako – nesrećni! Da, naziv predmeta jeste uspjeh, jeste nešto što nijesmo navikli da gledamo, jeste nešto što je uvuklo nervozu u redove naših vođa, u redove lažnih čuvara crnogorskog identiteta, jeste svojevrsna pobjeda, ali ujedno - to je samo kamenčić, obojen briselskim bojama, u skupim cipelama kojima ova vlast gazi sve vrijednosti, sve normalnosti i sve naše nade u zdravo i bolje društvo.

Da, naziv predmeta jeste neki oblik uspjeha i kompromisa, ali prije toga i prije svega to je skretanje sa glavne teme. Sa naše najveće teme. Sa naše najozbiljnije priče. To je ono što oni žele, što oni konstruišu, što njih održava. Privid! Ono što vješto kamuflira istinske društvene prepreke. Njihove milione. Njihove malverzacije. Njihove krađe. Njihov šverc. Njihove deportacije. Njihova nerasvijetljena ubistva.

Njihove prave zločine.

( Marko Milačić )