Velika očekivanja Dejvida Kamerona

Dok sam slušala vijesti iz Engleske nakon nedavnog talasa urbanih nereda - i čitala novu, uzbudljivu biografiju Čarlsa Dikensa, „Postati Dikens“, autora Roberta Daglasa Ferharsta, činilo se da život i umjetnost imitiraju jedno drugo.

Nakon nemira, britanski premijer Dejvid Kameron je predložio da se ponovo ustanove dječji sudovi, pozvao na strogo kažnjavanje i narandžasta odijela za osuđenike, pa čak i odvratnije stvari. Na primjer, da se osuđeni namjerno izlažu javnom maltretiranju tako što će dobijati zadatke da čiste, a da njihove porodice, koje nisu napravile nikakve prestupe, mogu biti izbačene iz smještaja koji subvencionira država. Kameron je čak razmišljao i o hapšenjima Fejsbuk komentatora, suspenziji društvenih mreža te da se prošire ovlašćenja policije za primjenu smrtosnosne sile.

U Dikensovoj Engleskoj, sudstvo nije bilo nezavisno a novine su bile podložne državnoj cenzuri. Djeca (poput Olivera Tvista) su kažnjavana tako da se „slome“; siromašni osuđeni zbog relativno sitnih prekršaja proganjani su u Australiju ili su kažnjavani javnim ponižavanjem; policija je imala nekontrolisanu i nasilnu moć nad siromašnima.

Ne zagovaram popustljivost prema pljačkašima i razbojnicima; ali već znamo gdje će odvesti zemlju kaznene mjere koje Kameron predlaže i njegovi napori da nemire iskoristi za ograničavanje građanskih sloboda. Isto tako, već znamo kako izgleda Engleska bez mreže socijalne sigurnosti - sa siromašnima bez nade i šansi za napredovanje. Javno obrazovanje za „niže redove“ jedva da je postojalo prije 150 godina, a univerzitet je za njih bio samo san - što se može ponovo dogoditi jer Kameron planira da utrostruči iznos školarina.

U djelu „Postati Dikens“, Daglas Ferharst, odbacujući noviju „poststrukturalističku“ književnu teoriju, preispituje Dikensa i njegovu Englesku u okviru njihovog istorijskog i političkog konteksta. Ovaj pristup donosi vrijedne uvide u pravom trenutku. Ovakve „istoricističke“ interpretacije viktorijanskog Londona nedavno su se pojavile na fascinantnoj izložbi „Prljavština: Prljava realnost svakodnevnog života“ u muzeju Wellcome Collection i u novom bestseleru Bila Brajsona „Kod kuće“, gdje se istražuje viktorijansko socijalno okruženje.

Probuđeno interesovanje za socijalnu istoriju viktorijanskog doba - šta su ljudi jeli, kako su se oblačili, ko je za koga radio i slično, nasuprot istoriji bitaka i „velikih ljudi“, možda nije slučajnost. Zapadna kapitalistička društva, posebno britansko i američko, sada su u procesu vraćanja u predviktorijansku eru, u korist male grupe elita a na štetu radničke i srednje klase koje su najviše dobile od viktorijanskih socijalnih, ekonomskih i političkih reformi - da ne pominjemo sirotinju.

Kao rezulat toga, važno je sjetiti se da su upravo pozniji viktorijanci prepoznali moralnu dimenziju modernosti i započeli gotovo sve vrste javnih reformi koje sada uzimamo zdravo za gotovo kao simbole civilizovanog društva.

Realnost ranog viktorijanskog doba - uboga ulična djeca, epidemije kolere i fekalije po ulicama - bila je visoko „privatizovana“. Tridesetih godina XIX vijeka, kako Daglas Ferharst živopisno predstavlja, bilo je djevojčica i dječaka iz ekonomski ugroženih porodica koji nisu išli u školu i radili su 18 sati dnevno u mračnim fabrikama, kao što je i dvanaestogodišnji Dikens.

Ljudi koji nisu mogli da vrate pozajmice slati su - zajedno sa porodicama - u zatvore svojih povjerilaca, kao što je Džon Dikens, Čarlsov otac, zbog duga od 40 funti. Stari koji nisu imali nikakvih primanja umirali su u dronjcima na ulici, dok su porodice iz niže srednje klase, bez naknada za nezaposlene ili socijalne pomoći, stalno strahovale od bolesti i otpuštanja, što bi za njih značilo propast i, vrlo moguće, prepuštanje ulici.

London je 1830-ih godina bio grad u kojem su trećina žena bile sluškinje, a trećina prostitutke. Ogroman jaz između elita i svih ostalih učinio je da je vodeće ešalone književnosti, biznisa i politike predstavljala nekolicina bogatih, a talenti, koji će se pojaviti generaciju kasnije, nakon uspostavljanja šireg državnog obrazovanja, bili potlačeni. Tako je manje-više izgledala čitava Engleska bez mreže socijalne sigurnosti.

Nasuprot tome, pozniji viktorijanci, iz doba od 1850-1880-ih godina, sproveli su velike javne radove i inicijative od javne koristi, uključujući sistem državnih bolnica i obavezno osnovno obrazovanje.

Proširili su sistem sirotinjskih domova i pomoći za beskućnike, izgradili lokalni sistem vodovoda i kanalizacije, lokalnih policijskih snaga i nadgledali javno investiranje u velike projekte koji su i dalje tu, poput brane na Temzi i Muzeja Viktorija i Albert.

Isto tako, kako su desetine hiljada djece na ulici do hrane dolazile skupljanjem ostataka na ulici ili krađom, pozni viktorijanci su uspostavili sistem sirotišta.

Pokrenuli su prva epidemiološka istraživanja kako bi identifikovali izvor kolere - koja je za svega nekoliko nedjelja mogla da prepolovi stanovništvo pojedinih naselja - i izgradili nove sisteme vodosnabdijevanja kako bi spriječili širenje bolesti iz prljave Temze i zagađenih pumpi. Izgradili su prve velike državne bolnice u vrijeme kada su se porođaji kod kuće i drugi oblici „domaće njege“ počeli da šire zarazu i smrt.

U današnjim naprednim kapitalističkim demokratijama, to što većina građana zaboravlja ovaj dio istorije služi interesima elite; inače bi puno više ljudi, ako ne i većina, diglo halabuku zbog sve uspješnijih napora da se degradira javni sektor.

Dok Kameron i ostali zapadni konzervativci sve intenzivnije krče put koji vodi u prošlost, važno je imati na umu da nema ničeg novog niti inovativnog u ukidanju države blagostanja i privatizacije osnovnih usluga. Tamo smo već bili – zaista, većina ovoga što se sada u Britaniji ruši, izgrađeno je u viktorijanskoj eri zbog toga što je većina ljudi živjela u zapanjujućim uslovima. Ako današnje konzervativne političke snage ostanu na vlasti, Engleska - i druge zapadne države - rizikuju povratak u mračnu, opasnu i zaostalu prošlost.

( Naomi Volf )