Zaborav prekrio "Zoru" i donirane milione

Deceniju i po od izgradnje fabrike mlijeka „Zora“ u Beranama, niko nije odgovarao za najveću promašenu investiciju u novijem periodu u gradu na Limu, pa i regionalno. Zaborav prekriva i „Zoru“ i deset miliona eura doniranih od Luksemburga i potrošenih, a da se ne zna kako.

Fabrika takoreći ne radi, mada se sadašnji privatni vlasnici znaju pohvaliti kako proizvode sir i kajmak, ali proizvod pod robnom markom „Zora“ nemoguće je pronaći na policama i u vitrinama crnogorskih marketa.

Crna Gora nakon svega nema svoju fabriku dugotrajnog mlijeka „jer to nije rentabilno“.

Zaboravljeno je i to da je mljekara „Zora“ donirana od razvijenih članica EU, i da je trebalo u jednom trenutku da pospješi zapošljavanje crnogorskih građana koji su u to vrijeme deportovani iz Luksemburga.

Kada je građena, trebalo je prikazati što više muznih grla. Tako se fingiranim popisom došlo do brojke od jedanaest hiljada, dok su precizne računice govorile da ni tada ni danas na području beranske opštine nije bilo više od tri hiljade krava.

Lažni parametri su bili presudni i bitno su uticali na to da luksemburška vlada razvije projekat Mednem - razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore. Okosnicu projekta je činila mljekara „Zora“, sa ukupnim dnevnim kapacitetom od skoro pedeset hiljada litara mlijeka, ili sedam-osam hiljada litara na sat.

Mljekara je imala i više otkupnih centara raspoređenih po sjeveroistoku države, za koje se danas ne zna kako i gdje su završili. Ti otkupni centri su građeni po najsavremenijim evropskim standardima i sigurno je da su vrijedjeli mnogo. Za onaj u selu Štitari, zna se da je pokraden.

Projektovana nerealno, jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u državi, radila je sa minimalnim kapacitetima, a već početkom 2010. godine proizvodnja je zbog velikih gubitaka i dugovanja novca seljacima za sirovinu, kao i stalnih kvarova na staroj i komplikovanoj UHT liniji, morala da stane.

Pokušaj prve privatizacije nije uspio, da bi u jesen 2012. bila prodata za 250.000 eura preduzeću „Šimšić Lazine“. Vlada je toliko prodala svoj paket akcija od 99,5 procenata koji su joj luksemburški donatori prenijeli u vlasništvo.Vlada je tada preuzela i da vrati dug fabrike od preko 850.000 eura.

Velika pljačka te strane donacije namijenjene za fabriku nikada nije do kraja rasvijetljena, a za malveracije i zloupotrebe odgovarao je i osuđen samo jedan strani državljanin, Škotlanđanin Tom Hodž, vođa projekta Mednem, dok je njegova crnogorska logistika ostala do danas nerazotkrivena.

Milionska donacija konstantno je pljačkana i topila se na očigled javnosti koja je upozoravala da stvari od samog početka nijesu bile na svom mjestu, poput malverzacija o nabavljenoj polovnoj opremi za fabriku, da bi ona bila prikazivana kao nova.

Prvi je o tome javno pričao inženjer Dragan Miljković, jedan od domaćih stručnjaka zaposlenih u mljekari, nakon učestalih kvarova i zastoja. I sasvim sigurno, jedan od prvih zviždača u Crnoj Gori.

On je na vrijeme upozorio da su mašine koje su kupljene za fabriku stare i do trideset godina, zbog čega se našao na udaru tadašnjeg poslovodstva. Miljković je ispričao kako su neki djelovi opreme kada su stigli bili čak potpuno neupotrebljivi i da su morali da budu vraćeni.

On je objasnio i da je velika greška bio izbor mašina i proizvođača, odnosno da mu nije poznato da još neka mljekara ili fabrika sokova u regionu radi sa austrijskim ’kombi-blokom’, to jest da svi koriste mašine marke ’tetra-pak’ za koje ima i rezervnih djelova, a i mnogo su jeftinije.

Miljković je dodao da je ipak, kada je već „učinjena rabota“, trebalo odmah osposobiti domaće stručnjake, kako se ne bi dešavalo ono što je kasnije postala praksa, da se za najmanji kvar dovode majstori iz Austrije.

Iznio je u javnost još mnogo drugih informacija u vezi sa nabavkom i montiranjem opreme, opasnim kvarovima na drugim mašinama, kao onom kada je isparavao vodonik peroksid, ugrožavajući zdravlje radnika. On je još tada, kada je to bilo vrlo opasno, čitav posao oko izgradnje fabrike nazvao kriminalom i dodao da će sve to jednog dana morati da se razotkrije.

Vrlo brzo počeo je revanšizam i pritisci od strane poslovodstva, na čelu sa Hodžom, koji je kasnije završio u zatvoru.

Miljković nije želio da sve to trpi. Najprije je napustio fabriku i jedno vrijeme se bavio privatnim poslovima. Onda mu se učinilo da bi poslije svega bilo rizično boraviti u Beranama i napustio grad i državu.

Niče hipermarket, ali bez domaćeg mlijeka

Odmah pored “Zore” koja ne radi, niče velelepni hipermarket gdje je za posao konkurisalo hiljadu Beranaca. Tako će na mjestu gdje je nekada bila stara beranska mljekara, pa zatim nova i neuspješno izgrađena mljekara “Zora”, gdje je nekada bila najveća hladnjača na sjeveru Crne Gore i čitav lanac proizvodnih pogona bivšeg beranskog poljoprivrednog giganta “Agropolimlje”, zablistati svjetla veletrgovine.

Na tom mjestu sve će moći da se nađe. I brazilsko meso i pljevaljski sir. Samo neće moći ono što je trebalo - crnogorsko dugotrajno mlijeko.

( Tufik Softić )