U Delti se osjećam kao burek u svemiru

Ima li smisla sada, u ovom nadasve teškom trenutku, lamentirati nad srušenim podgoričkim kinom Kultura?

Nema, naravno - bilo bi to u neku ruku i licemjerno - jer mi, ponosni Podgoričani, u prvom redu, praktično ništa nismo uradili kako bismo naš kultni kino, naš jedinstveni sekularni hram - izbavili iz kandži neumitne, zle sudbine.

Uostalom, širom svijeta su zatvorene i srušene nebrojene istorijske kino-zgrade tokom proteklih par decenija, pogotovo u manjim gradovima.

To što su neke tankoćutne drugarice i savjesni drugari hrabro podigli svoje glasove u ime osude još jednog u nizu zločina iza kojih stoji naš urbicidno nastrojeni, vrh gradonačelnik Miomir Mugoša - to samo njima služi na čast - ali to se, kako sada stvari stoje, ne računa - jer je danas, bojim se, efekat takvih javnih istupa minoran - skoro pa nikakav - i može se, po svrsishodnosti, uporediti sa pljuvanjem pod gradonačelnikov prozor.

Očekivao sam, da budem iskren, da će se desiti nešto poput scene iz Tornatoreo-vog (Giuseppe Tornatore) filma "Cinema Paradiso" - kada se glavni protagonista, nakon 30 godina - vraća u rodni gradić na Siciliji i prisustvuje rušenju kina - za koji je u mladosti bio jako vezan, naravno.

Čekajući demoliranje na trgu, ispred kina stoje lica koja on jedva prepoznaje, sa suzama u očima i mislima okrenutim ka dobu kada im je taj kino značio mnogo više od obične dvorane za prikazivanje filmova.

Sa druge strane, lament nad kinom kojega više nema - i nad gradom kojega više nema - u suštini se svodi na lament nad nepovratnom mladošću -"0 mladosti moja" - što je poetsko-literarni žanr koji je danas, u ovo suludo vrijeme kada se mladost i ljepota daleko više cijene od iskustva i mudrosti - nepovratno passe -kao mlijeko u staklenim flašama, ambasador ćebe (za buduće bebe), boza i još ponešto.

Uostalom, širom svijeta su zatvorene i srušene nebrojene istorijske kino-zgrade tokom proteklih par decenija, pogotovo u manjim gradovima. Prostor bivše, velike, zajedničke nam države - nije nikakva iznimka.

Mladi danas idu u Delta City - podgorički hram konzumerizma - jer tamo, uz sve ostalo, postoji i novi - multipleks bioskop.

Spisak ex-YU gradova u kojima je ugašen kino-život beskrajan je. Spašena je tek poneka zgrada - čemu je, u pravilu, prethodila pobjeda dobro organizovane filmske i najšire kulturne javnosti, te zaljubljenika u film - u dugotrajnom i ljutom boju protiv svih mogućih struktura vlasti, državnih i lokalnih, sklonih propagiranju i protežiranju privatnih, tj. komercijalnih -profitabilnijih interesa.

Mlađe i najmlađe generacije Podgoričana - one koje su stasale u doba gašenja i rušenja kino-zgrada diljem svijeta - dakle u periodu koji se ovdje precizno poklapa sa periodom neprikosnovene vladavine DPS-a - nisu u stanju da vide, koliko sam mogao da primijetim - pogotovo na Intemet-forumima - ništa vrijedno pomena u činjenici daje prije mjesec dana srušeno još jedno od rijetkih predratnih podgoričkih zdanja - zdanje koje je dugi niz godina nakon Drugog svjetskog rata služilo kao kino-dvorana - sve do novembra 2008, kada je zatvoreno.

Mladi danas idu u Delta City - podgorički hram konzumerizma - jer tamo, uz sve ostalo, postoji i novi - multipleks bioskop. Najvažnije je, valjda, da opet radi bioskop - a to što je prosječnom posjetiocu multi-pleksa gotovo nemoguće objasniti u čemu se tačno ogledao užitak odlaska u kino prije nekih tridesetak godina - to na stranu.

Meni, ruku na srce Delta ne djeluje nimalo inspirativno. Ako izuzmemo onaj sladoled, gore na spratu - u Delti sam se uvijek osjećao kao burek u svemiru.

Mladi zapravo navijaju za progres, što je razumljivo.

Meni, ruku na srce. Delta ne djeluje nimalo inspirativno. Ako izuzmemo onaj sladoled, gore na spratu - u Delti sam se uvijek osjećao kao burek u svemiru.

Mladi navijaju za široke bulevare - kojima ništa ne fali, da se razumijemo - i za velelepna nova zdanja od betona, čelika i stakla - zdanja koja, navodno, Podgoricu svrstavaju u red savrememh, evropskih gradova.

Čak su i neki ozbiljni momci skloni da na sve strane deklamuju nakaradne fraze u prilog tezi o modernoj, evropskoj, Mugošinoj Podgorici - ali ipak ne bi trebalo smetnuti s uma da je grad bez istorije - grad bez kolektivnog narativa, bez istorijskih graditeljskih slojeva koji bi svjedočili o minulim, drugačijim modelima bivstvovanja i koji bi povezivali prošlost i sadašnjost u konzistentnu cjelinu - u neku ruku mrtav grad.

Ode ovo u lament, definitivno - bez obzira na prethodne ograde... to je jače od mene, izgleda.

Stvarno, što je u moje vrijeme značio odlazak u kino? U vrijeme kad su postojala samo dva državna TV kanala - i jedan ih dva italijanska kanala, ne sjećam se više - kad nije bilo ničega - ni Interneta - ni u najavi.

Odlazak u kino je, vjerovali ili ne, bio svojevrsni događaj - i teško daje postojalo nešto što bi se s tim moglo porediti - ako zanemarimo par dolazaka Tita u naš - i njegov - Titograd.

Odlazak u kino je, vjerovali ili ne, bio svojevrsni događaj - i teško daje postojalo nešto što bi se s tim moglo porediti - ako zanemarimo par dolazaka Tita u naš - i njegov - Titograd.

Kad malo bolje razmislim, pitanje u stvari glasi: što je predstavljao odlazak u kino prije televizije?

Najbolju priču o tome sam čuo u Beogradu, prije nekih desetak godina - u jednoj od onih zanatskih radnji u Gradić Pejtonu, gdje se okupljala stara čuburska ekipa i gdje su se do u beskonačnost, uz vinjak i pivo, prepričavale stare, čuburske fore.

Čovjek je pričao o svom djetinjstvu, o Čuburi iz ranih pedesetih godina, o siromaštvu koje je bilo toliko strašno da niko od drugara nije imao dovoljno para ni za bioskopsku kartu. U to ime, danima su se skupljale pare, pa se ekipno odlazilo dolje na Slavlju, u najbliži bioskop - koji je odavno srušen, kad smo već kod toga - gdje se kupovala ta jedna karta - za drugara koji je posjedovao rijedak talenat da ne samo prepriča - nego i da skine, tj "izvede" film koji je upravo gledao - i to do najsitnijeg detalja.

Onda se ekipa vraćala na Čuburu, pa bi u nekom od dvorišta, pod lipom - počinjala "projekcija" - koja je, kao i skupljanje para, trajala danima - i noćima.

Prisjećam se lekcije naučene za sva vremena, upravo u toj sali: u kinu se nikada ne plješće!

Kako bismo razumjeli što tačno znači "izvesti" film, čovjek je počeo da "izvodi" najjače kadrove iz Crvene rijeke -"kaubojca" sa Džom Vejnom u glavnoj ulozi. To je trajalo i trajalo - bilo je pucanja, padanja, napada nožem, odbrane od napada nožem - ah i grljenja dragane pred odlazak u ljuti boj - a ja sam imao osjećaj da je vrijeme stalo - i da nikada više neće nastaviti da teče.

{Čovjek je na kraju rekao da je talentovani klinac bio Miodrag Andrić - pokojni Ljuba Moljac.

I dok pokušavam da uslikam- preciznim Canon EOS 400 D- odsjaj na kamenim pločama ispred praznine na kojoj se nekada nalazilo kino Kultura -ah tako da se taj odsjaj u nekoj čudnoj varijanti poklopi sa odsjajem sa filmskog platna na prolazu u sali kina Kultura, između lijevog i desnog krila sjedišta - o da, u moje vrijeme su postojala dva krila u sali, a između je bio prolaz (kasnije sam, na fakultetu, naučio da to nije idealno rješenje - jer se gube najbolja sjedišta - ona u sredini) - prisjećam se lekcije naučene za sva vremena, upravo u toj sali: u kinu se nikada ne plješće!

Stvarno, čemu pljeskati u kinu - kad glumci nisu tu - i kad je to samo film - ali sredinom sedamdesetih, u vrijeme kad se ekipno odlazilo u kino - uvijek nas je bilo barem šestoro drugara iz zgrade -pogibija negativca je, stvarno, bila razlog za trijumf - pogotovo ako je negativac, prije susreta sa neumitnom sudbinom, pobio neke dobre ljude -borce za slobodu i prava obespravljenih.

Arhetipska pobjeda dobra nad zlom - u koju se u ono vrijeme stvarno vjerovalo -definitivno je bila razlog za slavlje i gromoglasan aplauz -pogotovo u varijanti odlaska u bioskop sa školom. I nastavnici su pljeskali zajedno sa nama klincima, zakleo bih se.

Kako izdržati i ne zapljeskati kad Bata Živojinović probije obruč na Sutjesci... čekaj, to nije bilo u kinu Kultura - to je bilo u Domu JNA, definitivno.

Podgorička publika je tada znala da cijeni prave, autentične vrijednosti.

Par godina kasnije, početkom osamdesetih, kad sam već uspijevao da nekako kontrolišem nagon za pljeskanjem - u kinu Kultura je organizovano nešto što se zvalo Mini-FEST - ili tako nekako.

Nekih desetak dana zaredom, u udarnom terminu - od osam- prikazivani su najbolji filmovi sa beogradskog FEST-a (kasnije sam provalio da su najbolji filmovi na FEST-u oni iz off-off produkcija - koji nisu prikazivani u Podgorici - nikada neću zaboraviti čehoslovački film "Krava", na primjer - mladu kravu, koja neće da se pari sa bikom iz komšiluka -vodaju svuda unaokolo, od bika do bika, ne bi li se konačno "zaljubila" - što je bila, u suštini, duhovita personifikacija odnosa između Čehoslovačke- krava - i Sovjetskog Saveza -nevoljeni bikovi).

A onda se pojavila, prvog dana mini-FEST-a, neposredno prije projekcije prvog filma, na bini, ispred platna -drugarica iz komiteta - sa 5-6 listova spremljenog govora.

Uljudno je pozdravila publiku - drugarice i drugove - kako i dolikuje drugarici iz komiteta - pa je krenula da čita spremljen govor - a u sali se prolomio gromoglasan aplauz -malo duži od uobičajenog u tim prilikama. Drugarica se zahvalila publici - kako i dolikuje - i ponovo je krenula da čita - i ponovo je krenuo aplauz, još frenetičniji i duži od prvog - i tako 5-6 puta, dok drugarica konačno nije ukapirala o čemu se radi - nakon čega je sišla sa bine - ali je prije toga izgovorila nešto ne baš razumljivo - ali sam ipak uhvatio, čini mi se, riječ "stoka"- koju je drugarica, u off-u naravno, ponovila nekoliko puta.

To je bila još jedna važna lekcija koju sam naučio u kinu Kultura.

Ne bih se sjetio ove epizode da nisam prije par dana, na You Tube, odgledao kako Bore Li - zvijezda treš filmova -pozdravlja podgoričku publiku u kinu Kultura prije premijernog prikazivanja kultnog filma "Zlatne čakije".

Bilo je to prije 3-4-5 godina, a Bore je čak pročitao i jednu svoju pjesmu - i dobio frenetičan aplauz - aplauz je zapravo trajao od momenta kada se Bore Li pojavio na sceni, pa do momenta kada je sišao sa scene.

Podgorička publika je tada znala da cijeni prave, autentične vrijednosti.

U međuvremenu se, izgleda, nešto bitno desilo - ne znam što.

Biće da smo ostarjeli - onako kolektivno - i podvili repiće- a da prethodno nismo naučili mlade lavice i lavove kako da obore plijen.

Nešto razmišljam - što bi se desilo da je satrap Mugi poslao bagere na kino Kultura prije nekih, recimo - 5 ili 10 godina? Da li bismo ga zaustavili?

Galerija

Kino Kultura FOTO: Luka Zeković

kino kultura FOTO: Luka Zeković

( Borislav Vukićević )