Treba da pomognete svom djetetu, ali ne i da preuzmete ulogu đaka

Počela je nova školska dodina, a samim tim i nove obaveze za đake. Povratak u školske klupe tako ponovo otvara roditeljske nedoumice: koliko i na koji način bi trebalo da su uključuju u izvršavanju školskih obaveza svoje djece.

Pedagog u OŠ “Ratko Žarić” Vjera Bjelica kaže da roditelj mora biti učesnik u procesu učenja, te kako mora da prati dijete.

- Roditelj je učesnik, ali sa određenom mjerom, on ne treba da preuzme na sebe sve školske obaveze - kaže Bjelica. Kaže kako s djecom treba svakodnevno razgovarati o školi.

Bjelica smatra da dijete treba da ima podršku u roditeljima kada je proces učenja u pitanju.

- Informisati se šta su tog dana radili, te kako su proveli dan - kaže ona. Bjelica smatra da dijete treba da ima podršku u roditeljima kada je proces učenja u pitanju.

- Roditelj treba da pruži podršku djetetu. Podrška po principu “Mogu da te preslušam, ali nikako ne želim da uradim domaći za tebe“ - navodi ona. Bjelica savjetuje i da ne treba nikako ulaziti u procjenu domaćih zadataka, već to treba prepustiti osobama koje su stručne za to – učiteljima i nastavnicima.

- Roditelj treba da bude uključen u smislu kontrole obaveza koje škola zahtijeva od djeteta - kaže Bjelica. Ona navodi kako saradnja između roditelja, odnosno porodice i škole predstavlja značajan faktor u razvoju mladih generacija.

Treba podsticati saradnju roditelja i škole

Smatra da bi saradnja trebalo da bude prisna, sadržajno bogata, aktivna, organizovana i planski usmjerena.

“Zanimanje roditelja za školu, ili neki oblik saradnje sa njom, svodi uglavnom na pitanja o ocjenama i uspjehu na kraju razreda”.

- Iskustvo rada u školi pokazuje da saradnja pedagoga i roditelja nije za zavidnim nivou. Roditelji najčešće dolaze kod pedagoga po pozivu i to ako se dogodi neki konflikt u kojem učestvuje njihovo dijete. Rijetki su slučajevi da se roditelji sami interesuju ili traže savjete o sredstvima i načinima vaspitnog rada sa djecom, metodama i tehnikama uspješnog učenja, načinima pravilnog provođenja slobodnog vremena, rizicima savremenog doba (narkomanija, internet i sl.) - kaže Bjelica.

Ističe kako se čini da se “zanimanje roditelja za školu, ili neki oblik saradnje sa njom, svodi uglavnom na pitanja o ocjenama i uspjehu na kraju razreda”.

- Zbog toga škola treba da pronađe način kako da privoli roditelje na saradnju, da ih podstakne da se slobodno i bez ustručavanja obraćaju za pomoć, u sagledavanju svih problema njihove djece, te da im pruži određena pedagoško-psihološka znanja - zaključuje Bjelica.

Sa prvacima pozitivno o školi

Kada je o prvacima riječ, Bjelica napominje da polazak u školu predstavlja socijalnu i emotivnu pripremljenost, intelektualnu zrelost i fizičku spremnost djeteta za polazak u školu. - Nakon procjene intelektualnih sposobnosti, važna je i emotivna spremnost djeteta za školu. Šta ona podrazumijeva? Sposobnost djeteta da se odvoji od roditelja, uspostavljanje dobrih i kvalitetnih socijalnih odnosa - kaže Bjelica.

Napominje da djetetu treba realno pričati o školi. - Ne treba dijete plašiti školom. Treba izbjegavati rečenice tipa: “Vidjećeš ti kad kreneš u školu“, “Kad kreneš u školu nećeš se više igrati“, “Reći ću te kod učitelja“- kaže Bjelica.

Savjetuje da treba pričati sa pozitivnim osjećanjima kada je škola u pitanju. Djetetu treba govoriti da će mu biti lijepo u školi, da će upoznati nove drugove, da će naučiti nove stvari, da će se igrati. - Međutim, ne treba pretjerivati i prikazivati školu kao neke bajku, jer to nije - kaže Bjelica.

( Nađa Milović )