Muke po jeziku

Postalo je normalno. Ništa nas više ne može iznenaditi. Osim da se desi nešto normalno. Na unutrašnjoj političkoj sceni Crne Gore. I desilo se. Ovaj tekst nastaje nakon taze dogovora o nazivu predmeta za jezik u obrazovnom sistemu: crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski. A godinu dana će se nastava izvoditi po dosadašnjim pravilima i programima. I pride - usvojen izborni zakon velikom većinom. Mjeru crnogorstva, odnosno srpstva, opredijelio je znak interpunkcije. Neviđeno, ali originalno. Povlaka i zarez - otvoriše put evropskim integracijama.

Mogao je biti i taternji, ako neće maternji. Po Ustavu je ionako crnogorski. Ali bi oni... po Ustavu. Pa će biti i srpski, bosanski, hrvatski. Mogli su i da ukinu predmet za jezik i književnost. Što će nam? Neka đeca uče Ustav. Dovoljno. I svima jezici i vjera na broju. I po koji građanin. A za đecu nije problem. Ona su građani svijeta. Pa će govoriti jezikom koji ceo svet razume! Logično, je l' da? Svjetski, a naš! Kako se toga ne sjetiše ovi opozicioni srbogovornici! Pa da svaki čas guslama započinje, uz obaveznu krtolu našte srca...

A i ovi Crnogorci! Zapeli za crnogorski, pa crnogorski. U Crnoj Gori! Svašta! I to onaj koji ima istu lingvističku osnovu sa srpskim, pa i sa bosanskim i hrvatskim. U Crnoj Gori. Genijalno! Istu lingvističku osnovu! U Crnoj Gori! Onaj ko im je „uvalio“ ovu formulaciju zaslužuje Orden za najveći doprinos nauci o jeziku. Nije šija, nego vrat! Pa se razumijemo zbog iste osnove - lingvističke. A ta osnova je u osnovi ista, ako niste znali, jer se radi o različitim jezicima, ali sa istom osnovom, lingvističkom, inače. To vam je isto, ali različito, pa da ne bi bilo zabune, neka bude nebulozno, ali sa istom osnovom, lingvističkom, mislim...

Najcrnogorskiji Crnogorci 'oće najcrnogorskiji crnogorski. Logično. Sve liše toga je državni neprijatelj i identitetski izdajica. Piši kao što zboriš i sve ti je dozvoljeno. I oprošteno. Uporedimo sa florom i faunom. Jezički pisani standard treba da je kao lijepi cvijet, ali.. u herbarijumu, osušen... Lijepo ga je viđet’, ali ne mirše. Da se čuva. A tamo, u prirodi. O, šta sve tamo ima... Toliko lijepih, sočnih, šarenih, prekrasnih cvjetova i drveća. Uvijek isti, i uvijek novi, neponovljivi. Baršunasti nikšićki glog, bokeljska kaskadna mimoza, barsko-ulcinjski svedeni bršljan, podgorički brzometni pelin, beranski razvučeni behar, kolašinsko-mojkovački kafenkasti hrast, plevaljski otegnuti ruzmarin, bjelopoljsko-rožajski raspuknuti bagrem, plavsko-gusinjski modri ljiljan, plužinsko-šavnički duboki smriječ, cetinjska miomirisna lipa, budvanska ulijenjena palma, andrijevački bukovi list... Kakav je to buket! Autohton, a nestandardizovan!

Morača je dobro otanjila, Ribnica skroz presušila. Žega pritisla, a kiše niotkud. Grožđe se uparilo. A oni u odijelima i kravatama. Iščekuju rasplet. Ozbiljni. Ne haju, znoje se, ali trpe. Mučenici. Ali znaju makar zbog čega. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog sebe. Suviše se poštuju, da bi sebe iznevjerili. Samo im Partiju ne diraj. Tu su najosjetljiviji. Do dirljivosti. Do najznojavije košulje. Do najdrečavije kravate. Nije u pitanju ni srpski, ni crnogorski jezik. Radi se o formi življenja i djelovanja koja se prepoznaje kroz tzv. partijski jezik. Izum ovdašnjih političara. Poseban, šifrovani jezik, znak raspoznavanja. Sinonim podobnosti, poslušnosti, pravovjernosti, nacionalizma, šovinizma, ulaznica za društveni status i karijeru. Opravdanje za nepotizam, korupciju, lopovluk, kriminal. Njegovi govornici su uvijek istomišljenici. Govor šefova slušaju sa mističnim ushićenjem. Nije šala članom biti, narodom se zakljinjati. Na jeziku. Od krvi i mesa. Isplaženom.

Septembarski dani teku. Srce ima svoje razloge, koje razum ne poznaje-kaže Paskal, veliki francuski naučnik i mislilac iz XVII vijeka. Misli da je put srca, zapravo put do Hrista. Ali samo za odabrane, koji toga nisu svjesni. Parafrazirajmo. Veliko srce crnogorskih političara ima svoje razloge, koje razum ne poznaje. Neustrašivo. Bez (srčane) mane i straha. Neki misle da se srčaranjem najbolje proputi do Rista. Ili odabranog birača. Koji toga nije svjestan. Ali je odabran. Blago medijima! Makar njima ne može biti dosadno. Sa ovako kreativnim, mudrim i vrcavim političarima... Uveseljavaju, rastužuju... Predvidljivo nepredvidljivi.

Puro, sojlija, ljudina, Crnogorac od malih nogu, ispričao mi je simpatičnu anegdotu:

Razgovaraju Englez, Francuz i Crnogorac o tome gdje se sve govore njihovi jezici. Englez slavodobitno kaže da se engleski govori u čitavom svijetu. Francuz kaže da se francuski govori na svim kontinentima, pomalo jetko. Crnogorac kaže: Moj jezik se govori u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Zovu ga crnogorskim, hrvatskim, spskim i bosanskim. Englez ga pogleda sa visine, Francuz ga odmjeri prezrivo. On je našao sa njima da se poredi. Kako ga nije stid! Onda će Crnogorac: Što je bilo! Na četiri jezika govorim istim jezikom! Čim se rodim, već sam poliglota! Višejezičan na istom jeziku! I još kad naučim te vaše belosvjetske jezike, đe će mi biti kraj!

Ipak se desilo. Naši političari su našli-zajednički jezik. Zagovornici najnovijeg crnogorskog pravopisa i gramatike, biće razočarani. I neka će. Zagovornici svesrpskog jezičkog bića takođe. I neka će. Zagovornici crnogorskog na bazi jugoslovenskog jezičkog standarda će malo odahnuti. Možda i likovati. I neka će. Profesori i đaci će se i dalje iščuđavati - i raditi po svome. Ministar prosvjete će konačno moći u punom kapacitetu da se posveti reformi obrazovanja. Istina, trebaće mu malo vremena da se podsjeti što to bješe... Narod će zbijati šale. DPS-kadrovici će papagajski ponavljati kako su vrhunski legalisti, demokrate i pomiritelji. I u to će na kraju i povjerovati.

( Dragan Bogojević )