Šta sve treba da znate o psihičkom razvoju djeteta?

Dijete počinje da uči i prije rođenja. Da bi dijete potpuno razvilo svoje potencijale potrebne su mu ljubav, sigurnost i pažnja. Novija istraživanja pokazuju da već prije rođenja dijete reaguje na određene podražaje (sluša otkucaje majčog srca, prepoznaje njezin glas, razaznaje svijetlo). Od rođenja do šeste godine života dijete se najintenzivnije razvija, kako fizički tako i psihički i mentalno.

Djetetu je potrebno zadovoljiti uslove za fizički razvoj. Isto tako je potrebno osigurati uslove za psihički razvoj. Među uslovima psihičkog razvoja najvažniji su roditeljska ljubav, sigurnost u užoj i široj poodici i zajednici i pažnja ostalih osoba važnih za dijete.

Ljudski glas, lik prvi su objekti djetetove pažnje i ključni su za djetetov psihosocijalni razvoj. Socijalna interakcija s okolinom najvažniji je izvor djetetovih iskustava još od najranijeg doba.

Roditelji najbolje mogu pratiti djetetov razvoj

Oni treba da zaju prepoznati upozoravajuće znakove koji upućuju na sporije napredovanje djeteta. Svako je dijete jedinstveno i napreduje vlastitim tempom. Neka djeca napreduju sporije od drugih, ali to samo za sebe nije razlog za brigu. Opažanjem kako dijete reaguje na dodirne, slušne i vidne podražaje mogu se uočiti znakovi teškoća u razvoju. Ako dijete ne reaguje na podražaje, potrebno je potražiti mišljenje stručnjaka.

Rano prepoznavanje teškoća u razvoju od ključne je važnosti za daljnji djetetov razvoj i dostizanje punog potencijala. Potrebna mu je pomoć i potpora što je prije moguće. Djetetu sa teškoćama u razvoju potrebne su dodatna pažnja i ljubav i zaštita od povreda i nasilja. Takođe ga treba podsticati na igru s drugom djecom.

Porodica ima temeljno i ključno mjesto u zaštiti djece u razvoju i odrastanju, a zadatak zajednice jest da to omogući. Djetetovi roditelji i porodica treba da se podstiči na što veću interakciju s djetetom (npr. govoriti i pričati djetetu i prije nego je samo progovorilo , u kasnijoj dobi odgovarati mu na postavljena pitanja i voditi ga na njemu zanimljiva mjesta) .

Roditelji su najbolje sudije kada treba odlučiti o pomoći djetetu , a kada ga treba pustiti s njegovim rješenjim. Roditelji treba da razumiju djetetove emocije. Ako njegove emocije ismijavaju ili kažnjavaju, ono će odrasti sramežljivo, povučeno i nesposobno da normalno izražava emocije. Ako su roditelji pažljivi i strpljivi prema djetetu , ono će odrastati sretno i psihički uravnoteženo.

Otac je, kao i majka, važan za djetetov pravilan razvoj. Osim potpore budućoj majci te pomoći nakon porođaja u kući, otac treba da bude uključen i u brigu oko djeteta. U igri s djetetom otac pomaže u učenju, usvajanju novih vještina i u emocionalnom razvoju djeteta. Otac i majka daju djetetu osnove za razumijevanje porodice i društva u cjelini.

Djeca uče kako se valja ponašati i izražavati oponašajući bliske osobe

Za formiranje ponašanja i ličnosti djeteta puno su korisniji dobri primjeri odraslih nego naredbe i riječi. Ako odrasli iskazuju svoju ljutnju vikanjem, agresijom i nasiljem, dijete će naučiti da je to pravi način izražavanja ljutnje. Suprotno tome, ako se odrasli odnose prema djetetu s pažnjom, razumijevanjem i strpljenjem, dijete će slijediti taj primjer i u svom ponašanju. U ranom djetinjstvu dijete je prirodno orijentisano na sebe. Postupno uči uvažavati druge osobe. Zbog emocionalne nezrelosti djeca se katkad ponašaju sebično i odraslima nerazumljivo. Socijalno prihvatljiva ponašanja djeca uče dok rastu; uče kako postupati prema drugima, i to na onaj način na koji se postupa s njima.

Strpljenje, razumijevanje i saosjećanje s djetetom pomoći će mu u srećnom i uravnoteženom odrastanju

Fizička bliskost s majkom poslije rođenja i u prvim mjesecima života vrlo je važna za djetetov psihički razvoj. Taj se kontakt izrazito ostvaruje dojenjem. A u daljem djetetovom odrastanju važna je nježnost u obliku zagrljaja, poljubaca, što će djetetu dati potreban osjećaj sigurnosti.

Za pravilan psihosocijalni razvoj djeteta važna je sigurnost i potpora. Za sigurnost djeteta važan je rast uz potporu odraslih, sa ustaljenim i poznatim rasporedom i organizovanom aktivnosti. Djeca koja nemaju cjelu porodicu ili žive u nepovoljnim porodičnim uslovima i nemaju dovoljno potpore, trebaju pomoć, zaštitu i/ili praćenje drugih odraslih koji ih podupiru (to može biti socijalni radnik, psiholog u savjetovalištu, dobrovoljci raznih humanitarnih organizacija).

Ako djeca nemaju osigurane uslove za pravilan psihosocijalni razvoj u porodici, potrebna im je pomoć zajednice i stručnjaka. Važno je imati razumijevanja za djetetove emocije. Tako je npr. plakanje način na koji malo dijete izražava da nešto nije u redu. Možda je gladno, umorno, nešto ga boli, prevruće mu je ili mu je hladno, preplašeno je i sl. Plakanje se ne smije zanemarivati.

Tokom odrastanja kod djece se mogu javiti strahovi (strah od mraka, životinja). Djeca brzo prerastu svoje strahove ako imaju povjerenj a u to da je njihov dom siguran, da su zaštićena i da ih roditelji i druge bliske odrasle osobe vole.

Potrebno je realistično djetetu objasniti nepoznate i zastrašujuće pojave, a ne zastrašivati dijete u vaspitne svrhe (npr. zastrašivanje odlaskom ljekaru, zastrašivanje životinjama i sl).

Igra je vrlo važna za razvoj djeteta. Igrajući se, dijete se razvija psihički, fizički i mentalno

Djeca se igraju jer im je to zabavno. Ali igra je važna za djetetov psihofizički razvoj. Igranjem jednostavnim objektima i oponašanjem svijeta odraslih djeca počinju učiti o svijetu u kojem se nalaze. Igra pomaže u razvoju vještine govora i razmišljanja. Djeca često uče pokušajima i pogreškama, upoređivanjem dobijenih rezultata, zapitkivanjem i pronalaženjem načina kako uspjeti u svojim pothvatima. Igra širi dječji vidik i pomaže im da steknu nova znanja i iskustva.

Odrasli u okružju djeteta mogu mu pomoći svojim učestvovanjem u igri. No u tome ne smiju dominirati ili previše nametati kontrolu dječjoj igri. Djetetu treba pomagati u postizanju onoga što želi, ali odrasli ne smiju to činiti umjesto djeteta, jer će u tom slučaju dijete izgubiti priliku da nauči kako nešto može napraviti samo , što mu je bitno za kasniji život.

U igri s djecom potrebna je strpljivost. Sve dok dijete u igri nije u opasnosti za život i zdravlje, treba mu dopustiti samostalno kreiranje igre i rješavanje problema, makar u tome i ne uspije svaki put. Katkad neuspjeh pomaže u učenju i usvajanju novih vještina. Djeca se vole oblačiti i glumiti da su neko drugi (majka, otac, učitelj, doktor i sl). To pomaže djeci u razumijevanju i prihvatanju načina na koje se drugi ljudi ponašaju.

( Vijesti online )