Da se ne zaboravi

U mnogim intervjuima, koje sam medijima dao, a s obzirom na moju pilotsku profesiju, izbjegao sam odgovore na pitanja o iskustvima sa NLO. Odgovor je uvijek bio: „O tome ćemo razgovarati kada svjetlost dana ugleda jedna knjiga“. I knjiga je sada stvarno tu. Knjigu, sa naslovom „172. avijacijski puk“ grupe autora, na čelu sa generalom u penziji – pilotom Đurom Stuparom, ugledna izdavačka kuća iz regiona je ocijenila kao kapitalno djelo. Neki građani Crne Gore je već imaju. U tekstu neću govoriti o NLO niti o monografiji 172. avijacijskog puka. Za istoriografiju (ali i za druga naučna područja) je važno da se otkrivaju autentična svjedočenja o vremenu i sistemu koji su decenijama čuvali najstrožije vojne i državne tajne. Svjedočanstva iz ove knjige imaju poseban značaj i po tome što se radi o, bez dileme, jednoj od najboljih vojnih jedinica u Jugoslaviji.

Puk je formiran 1944. godine u Novom Sadu kao 111. lovački avijacijski puk i odmah je uveden u borbena dejstva na Sremskom frontu. Fascinantna su svjedočanstva o prvim borbenim letovima koje su izvršili piloti puka, a posebno Andrija Brajović, Radovan Daković i Đorđe Đurišić, inače sva trojica Crnogorci. Od Novog Sada preko Sombora puk je prebaziran u Skoplje i preimenovan u 94. avijacijski puk. Nakon toga dijelom je prebaziran u Cerklje u Sloveniji i preformiran u 172. lovačko-bombarderski avijacijski puk. Nakon Cerklja 18 godina je bazirao u Zadru, a od decembra 1968. godine, pa sve do rasformiranja 2006. godine, bazirao je u (Titogradu) Podgorici.

Dobro je što nekadašnji komandant puka (sada general u penziji) otkriva autentična svjedočanstva o jednomjesečnoj „borbi“ 1975. godine sa NLO-om iznad Crne Gore. U suštini to je bila borba bez borbe, a u koju se bila uključila država sa svojim najjačim sistemima. Kažem „borba bez borbe“ iz razloga što nam i poslije toliko godina, o ovom slučaju, ni danas ništa nije jasnije nego što je bilo tada. Zbog toga i vrijedi otvarati ovakva pitanja.

NATO zvaničnici su bili česti gosti i posjetioci puka. Upravo od njih su stizale ocjene i laskavi nazivi, kao što su „evropski puk“, „noćni puk“ i sl. Knjiga otkriva mnoge događaje i rezultate koji su, za tu profesiju, fascinantni i u svjetskim razmjerama. Izvjesno svjetski rekord u broju pogodaka na metu u vazduhu je postignut upravo u ovom puku. Skinuti motor sa mlaznog borbenog aviona za 13 minuta je to isto. A ti rekorderi, kao vojni penzioneri, danas žive u Podgorici. Planski se katapultirati iz aviona (kojem je istekao radni resurs) iznad otvorenog mora, u cilju stručnih i namjenskih opitovanja, mogu uraditi samo odvažni i odgovorni. Jedan oficir-pilot (Crnogorac iz Podgorice) je to uradio. Spasiti život dvoma starih i bolesnih ljudi, u danima snijegom zavijanoj kući, se moglo samo ubacivanjem lijekova kroz dimnjak kuće u kojoj više niko nije bio u stanju naložiti vatru. I to je uradila odlučna i osposobljena posada helikoptera puka. Izvlačenje porodilja u „zadnji čas“, iz snijegom zatrpanih sela se, po pravilu, završavalo srećnim kumstvima posada i novorođenih. Trebalo bi mnogo veremena i papira pa nabrojiti sve ono, pamćenja vrijedno.

Vazduhoplovni udesi i katastrofe su teme koje inspirišu mnoge istraživače svijeta. Ova monografija otkriva i rasvjetljava baš svaki koji se u puku desio. U narodu je najčešće ostajao glas da je negdje „pao“ avion. U ovoj knjizi je objašnjeno baš sve o svim slučajevima kada je „pao“ avion. Sa i bez posljedica po živote ljudi.

Bio sam, a i ostaću, veoma kritičan i strog prema svima onima koji su vojsku zloupotrebljavali (uključujući i 172. avijacijski puk) u političke (bolje rečeno mafijaške) potrebe. Novo vrijeme je donijelo nove potrebe, pa sam (vjerovatno među prvim u regionu) bio zagovornik rasformiranja mnogih vojnih jedinica. Uključujući i renomirani 172. avijacijski puk, čiji sam (u zenitu njegovog postojanja) jedan od komandanata bio. Ali, ne treba se miriti sa cinizmom i drskošću upravo onih koji su vojsku zloupotrebljavali i trošili za njihove potrebe, a koji i dan danas narod blefiraju, a drugima drže političke i moralne pridike.

Sport je nešto čime se Crna Gora sa razlogom može ponositi. Valja podsjetiti da su počeci ekipnog takmičenja u odbojci, košarci i tenisu otpočeli upravo u „hangarima“ 172. puka. A kada je nakon ulaska FK „Budućnost“ u prvu saveznu ligu jedan pripadnik puka „upucao“ dva gola „Partizanu“ u sred Beograda, uslijedila je depeša svim jedinicama JNA da se vojnim licima zabranjuje učešće u saveznim i republičkim takmičenjima. Slučajno ili ne, tu depešu je potpisao jedan general (inače Crnogorac), koji je bio predsjednik „Partizana“ i njegov strastveni navijač.

Tek kada se pogleda spisak pripadnika 172. avijacijskog puka, može se evidentirati još jedan drugi spisak, još impresivniji. To je spisak poznatih ličnosti iz oblasti kulture, a posebno iz oblasti muzike, i to na cjelokupnom ex-Yu prostoru. Radi se o djeci pripadnika 172. puka. Ništa nije manji spisak stručnjaka i onih koji se bave naukom na uglednim svjetskim univerzitetima. A rođeni su ili su školovani u Podgorici. Pribavljanje nekog dokumenta u Podgorici, za njihove lične potrebe, budi jaka osjećanja.

I zato će, knjige (kao što je monografija 172. avijacijskog puka), u kojima su autentična svjedočenja o jednom vremenu i ljudima u njemu, imati sve veću vrijednost. One su nasušna potreba, jer nije mali broj onih knjiga kojima se istorija falsifikuje. U cilju pranja nečijih biografija.

( Blagoje Grahovac )