Terorizam i hrišćanski fundamentalizam

Još su svježe rane iz nedavnih dešavanja u Norveškoj i tragične pogibije 77 osoba u klasičnom terorističkom napadu. Taj čin dokazao je da ni najmiroljubivije zemlje svijeta nijesu više imune na takve pojave, a i pokazalo se da je globalizacija završila svoj proces „integracije" svijeta, makar kada su negativni trendovi u pitanju. Inspiraciju za ovaj tekst dobio sam samo nekoliko dana nakon što se napad dogodio, čitajući članke, gledajući TV priloge i osluškujući motive. Ipak svjesno sam sačekao da se stvari djelimično slegnu, da „prenoće", kako ne bi bio pogrešno shvaćen i kako bi potvrdio ono čega sam se pribojavao, a to su interpretacija i klasifikacija terorizma. Priznaćemo da smo svi pomislili kada smo čuli za bombaške napade da se vjerovatno ponovo radi o islamskim fundamentalistima, pripadnicima AlKaide ili o eventualnoj reinkarnaciji Osame Bin Ladena. I čekajući reakciju neislamskog svijeta koji je trebao da odgovori negativnim stavom prema cjeloj jednoj vjeri i distanci od kulture i običaja milijarde ljudi, desilo se ne.što suprotno. Napadač na opšte iznenađenje nije bio mulsiman. Lično smatra nepobitnom činjenicu da bilo ko, ko sistemski izaziva zlo i oduzima dragima živote, ne može sebe smatrati vjernikom niti jedne monoteističke religije! Ali ovo pominjem iz dragih razloga koje želim da navedem, a koji nijesu teološke već sociološke prirode. Predrasude i jezičke konstrukcije, veliki su problem u razumjevanju činjenica. To znači da je većina ljudi očekivala da se iza napada krije ime Abdulah, Jusuf, Hamza, Alija..., a ne Anders Brejvik. Kada se već ispostavilo da nije riječ o islamskom fundamentalizmu i frustriranom muslimanu nezadovoljenom stanjem u Palestini ili Avganistanu, već čovjeku desničarskofašističke ideologije, opet su na scenu stupili licemjerje i dvostruki aršini. Niko nije našao za shodno da ovakav čin interpretira kao hrišćanski fundamentalizam. To je u krajnjem slučaju korektno, jer je očito da je ubica, svoje terorističko djelo izveo iz kvazipolitičkih pobuda, što se zaključuje iz njegovog manifesta kojeg je slijedio. Iskreno, drago mije da se to ruje desilo, jer sam od onih koji smatraju da djelo jednog čovjeka, pa ni grupe motivisane politikom, ne može da se dovede u vezu sa postulatima religija koje u potpunosti odbacuije takve radnje. Slično je i u slučajevima terorističkih napada koje je organizovla ETA u Španiji ili IRA u Irskoj, koji takođe nikada ne bivaju povezivani sa religijskom orijentancijom napadača. Međutim, cinizam nije prestajao da se manifestuje kroz svjetske medije. Od pojedinih predstavnika američke „sedme sile" se moglo čuti da se ovaj događaj ne treba klasifikovati kao akt terorizma (act of terorism), već kao akt nasilja (act of violence), što je, priznaćemo, zabrinjavajuće. Pitam se samo da li bi se isto postupilo da je napadač nosio neko od onih gore pometuih imena? Zbog ovakvih stavova koji su krajnje nekorektni i krajnje neetički, u odnosu na druge slične primjere u svijetu, ne čudi što UN ni dan danas nema zvanično prihvaćenu definiciju terorizma, iako teorija poznaje na desetine hiljada istih. Evo jedne kratke i precizne - „sistematsko izazivanje nasilja u političke svrhe naziva se terorizam". To se dešava prije svega jer bi prihavtenjem ove Ш slične definicije, značilo daje rat najveći terorizam, što mnogim državama nikako ne bi odgovaralo. Pošto norveškog monstruma Brejvika niko na sreću nije nazvao hrišćanskim teroristom, mediji su ga proglasili luđakom, što je zasigurno ispravna psihijatrijska dijagnoza. Shodno tome logično je da uslijedi pitanje, da li su oni ljudi koji su izveli napade na Nju Jork, Madrid, London, Moskvu...normalni? Naravno da nisu, jer takve radnje ne može činiti čovjek koji nema mentalne probleme. Ipak, to nije bio razlog da mediji ne stvore sliku o kompletnoj jednoj vjeri i vjernicima, kao ratobornim i nasilnim pojedincima, koji zastupaju nasilje i šire mržnju. Šta više, desilo se da nakon terorističkih napada grupe luđaka, počnu vojne operacjie na suverene države, a da svi ljudi koji su imali istu vjeru kao onaj nevjernik koji je počinio zločin, budu tretirani na „poseban" (neprimjeren) način na svakom javnom mjestu, bilo da je to aerodrum, željeznička ili autobuska stanica, taksi vozilo itd. Zbog svega ovoga je važno razumjeti da zločinci ne trebaju da se kolektivizuju ako za tako nešto nema osnova. Sve monoteističke religije su između ostalog utemeljene na pricipima mira, ljubavi i sloge. Niko sebi ne treba da da za pravo da inerpretira to drugačije. Metafizički smisao svake religije je da životu da smisao, kako bi isti doživjeli lakšim i ljepšim. Ovakve medijske konstrukcije govore da ne postoji standard i da životi pojedinaca u različitim djelovima svijeta nijesu na istoj ljestvici, čak i kada su iste situacije u pitanju. Sve se to, naravno, dešava zbog aktuelnih političkih potreba oličenih u nerealnim zahtjevima globalnog kapitalizma, ali o tome neki dragi put. Svijet nije savršen, ali ovoliko doze neprincipijelnosti ne koristi nikome. Na nama je da pokušamo da ne nasjednemo na provakoaciju, iako je to, priznaćemo, ponekad jako teško. Vrijedi pokušati, naročito ako su nam premise čiste, koje kažu da teroristi ili zločinci nemaju ni vjeru ni naciju, već nažalost samo simpatizere, koji su zaluđeni i kontaminirani isto kao i oni. Ako se ne oslobodimo tih predrasuda dozvoljavamo da budemo izmanipulisani, a u takvom bunilu najviše strada pravda, bez koje je nemoguće stvoriti dobre međuljudske odnose, a u krajnjem slučaju i održivi mir!

( Dritan Abazović )