Razgovor Atik Rahimo: Ne samo religija i literatura čini čuda

Atik Rahimi je francuski pisac, porijeklom iz Avganistana. Živi i radi u Parizu. Objavio je pet romana: Zemlja i pepeo, Hiljadu kuća sna i terora, Zamišljeni povratak, Strpljivi kamen i Proklet bio Dostojevski, snimio veći broj kratkometražnih filmova i jedan dugometražni koji je dobio nagradu u Kanu.

Već prva knjiga, Zemlja i pepeo, imala je toliko uspjeha da je prevedena na 23 jezika. Za treću knjigu, roman Strpljivi kamen, dobio je vrhunsko književno priznanje Francuske – Gonkurovu nagradu.

U persijskoj mitologiji strpljivi kamen je, po legendi, magični kamen koji postavljamo ispred sebe da bi na njega izručili sve jade, bol i bijedu

Rahimi je rođen 1962. godine u Kabulu. Pobjegao je iz Avganistana 1984. u Francusku od Sovjeta i talibana. Ali sva njegova literatura se odnosi na njegovu zemlju koju pokušava da pomogne na njemu svojstven način.

Jedan francuski kritičar je napisao: “Pisci u egzilu konstruišu djelo, podižu barikade koje nikakva bomba, nikava raketa, nikakv top neće moći srušiti. Jedan pjesnik ne uzma bombu, nego pero. Podiže unutrašnje barikade zidajući ih riječ po riječ, knjigu za knjigom da bi srušio varvarstvo snagom riječi.“

Rahimijeve knjige su upravo to. On u njima predstavlja svoju zemlju i pokazuje kakva ju je nesreća zadesila ratom sa Sovjetskim Savezom i dugogodišnjim građanskim ratom sa talibanima.

*Gospodine Rahimi, Vaš roman Strpljivi kamen donio Vam je Gonkurovu nagradu. To je neobična priča koja budi duboka osjećanja. Šta Vas je inspirisalo da napišete tu knjigu?

Nemoćna pred čovjekom bez reakcije, govor žene postaje sve intezivniji o njenim tajnama, njenom životu, osjećanjima, strahovima, i ton tog govora raste dok jednog dana, dugo ugušivani revolt, ne dovede do eksplozije strpljivog kamena koji je poprimio oblik njenog muža

U persijskoj mitologiji strpljivi kamen je, po legendi, magični kamen koji postavljamo ispred sebe da bi na njega izručili sve jade, bol i bijedu… Kamenu se povjerava ono što se nikome ne može kazati. Kamen sluša, upija kao sunđer sve riječi i sve tajne, sve dok ne pukne. Tada je čovjek slobodan.

Dvije hiljade pete godine dogodila se tragedija u kojoj je muž ubio svoju mladu ženu, avganistansku pjesnikinju, Nadju Anžuman. Pitao sam se šta može da ponese čovjeka da upotrebi fizičku i moralnu snagu da premlati na smrt svoju ženu, svoju ljubav, majku svoje djece? Šta se događa u njegovoj glavi? Pokušao sam da nešto saznam, ali sam zatekao tog čovjeka u komi, jer je pokušao da se otruje. U svom romanu uzeo sam ženu kao odgovor na taj zločin. Ona se povjerava nepokretnom tijelu, otkriva užas svoje situacije (prinudni brak, teret religioznih tradicija, neizgovorene riječi…). Ispričaće lijepe ili tragične periode svoje prošlosti, uspostaviti svoj potresni životni put i krikom izraziti neugasivi revolt.

*Jedan kritičar je rekao: »Ispovijesti žene zvižde kao osvetnički meci po mužu koji umire.» S vremena na vrijeme ona kaže samoj sebi da je luda jer se čudi koliko je odjednom hrabra na riječima, s obzirom na to da prije nije smjela čak ni da ga pogleda, a kamoli da izgovori takve riječi.

Da, ona ide postepeno, jer nije mogla odjednom da pređe iz pokornosti u slobodu. Sama žena ne zna šta joj se događa, ali, govoreći, ona se oslobađa nečega, nekog tereta, neke tuge, samoće... I ona postepeno shvata da se sama sebi otkriva pa na kraju kaže: ako je tvoja religija za tebe otkrovenje, ja takođe imam svoju religiju, jer sam otkrila samu sebe. Usudila se da govori, sve više shvata značaj riječi. I to oslobađanje preko riječi je ono što me zanima. Ta žena sama dolazi do otkrića svoje istine, svoga tijela, jer se tijelo skriva tobože da se zaštiti, a u stvari to je zbog frustracija žene, skrivanja želje. Pisanje na francuskom mi daje mogućnost da pređem u psihologiju mojih junaka, da govorim o tijelu. To je pravo zadovoljstvo...

U početku, uz brojanicu, po savjetu hodže, žena ređa molitve za muža. Muž ne reaguje: oči su mu otvorene, teško diše. Nemoćna pred čovjekom bez reakcije, govor žene postaje sve intezivniji o njenim tajnama, njenom životu, osjećanjima, strahovima, i ton tog govora raste dok jednog dana, dugo ugušivani revolt, ne dovede do eksplozije strpljivog kamena koji je poprimio oblik njenog muža. Za mene je to jače od revolta, jer se žena otkriva samoj sebi.

*Da li tu knjigu čitaju kod vas?

Da, prevedena je, ali loše, i cenzurisana. Sada je ponovo prevode.

*Rekli ste da Vam je francuski jezik omogućio da iz Vas izbije onaj jezik kroz koji ste izrazili revolt žene u Strpljivom kamenu.

To je tačno. Postoje riječi koje se nisam usudio da napišem na mom maternjem jeziku. Ta knjiga je važna iz dva razloga: s jedne strane pripovjedač je žena (kao da sam promijenio pol), a sa druge, promijenio sam jezik. Kao da mi je ta promjena jezika dozvolila da se utopim u ženin glas koji mi je pomogao da se tako izrazim. Jednom riječi - bila je to promjena i pola i jezika. Čini mi se da sam preko te knjige pokazao neke stvari koje se nisam usuđivao da izrazim na svom jeziku zbog samocenzure, recimo, povodom erotike. Jer kod nas ljubav prema sebi kontroliše zakon i moral… Patrijarh i tradicija odlučuju, a ne individua.

*Šta je na to rekla Vaša žena.

Složila se. Ali kad je pročitala knjigu, smračila se: „Ovo nema veze sa mnom. Ja nisam takva žena. A ni ti nisi takav čovjek. Ma odakle si sve ovo izvadio, sa kime si ti to živio?“

*To sam i htjela da Vas pitam: da li je to iz života, iskustva, imaginacije...?

Pomalo iz svega, kamen strpljenja sve skuplja i upija. Magični kamen upijajući riječi bola, rasterećuje, liječi...

*Žene su glavne junakinje u Vašim knjigama? Otkuda toliko interesovanje za njih?

Zaista, u svim mojim knjigama centralno mjesto zauzimaju žene. Prvo - bez žene ne bih bio ovdje. To mi je jasno. Drugo – tokom cijele ljudske istorije žena je bila ugnjetavana, na prvom mjestu religijom. Želim da pokažem da avganistanska žena kao i sve druge: ima svoje tijelo, svoje želje, svoje snove, svoje nade, htio sam da je izvučem iz klišea. I na kraju, zato što obožavam žene. Možda ću u budućem životu biti žena. Kažu da je ona onaj višnji glas, glas žene - majke.

*Na kraju knjige polumrtvi čovjek se, ipak, diže da bi tukao ženu?

Tu sam namjerno ostavio religiju koja čini čuda, ali i ja kao autor, i ja činim čuda i na kraju otvaram oči junakinji.

*S jedne strane Vi ste pisac, a s druge, snimate filmove. Koji su odnosi između ta dva načina umjetničkog izražavanja?

Za mene su to dva odvojena svijeta. Vrlo različita. Svaka umjetnost otkriva jednu dimenziju realnosti.

Po svom romanu Zemlja i pepeo napravio sam film. To što sam uradio nije ni ilustracija ni adaptacija moje knjige. Prvo pitanje koje sam sebi postavio bilo je: šta još mogu izraziti kroz film? Za mene to ne znači iskazati nešto na drugi način, nego izraziti nešto drugo i kroz drugačiju dimenziju. U toj knjizi ja se pitam da li treba saopštiti ili ne, nekome da je njegova porodica pobijena? (Od pisca je porodica sakrivala smrt brata cijelu godinu). Kako da se žalost doživi i preživi, žalost preko riječi? U filmu nisam htio da izrazim istu stvar, htio sam mojoj priči da dam jednu drugu dimenziju. Za mene je to bilo vrijeme čekanja, iščekivanja. Čekanje u vremenu, čekanje u žalosti, snimanje vremena, iskustva vremena u čekanju. Za mene su literatura i film stvari potpuno razdvojene.

*Koju ste svoju knjigu izabrali za sljedeći film?

U filmu smo Bog, jer puno sanjamo, u literaturi prosjak, jer razmišljamo

Sada radim na knjizi Strpljivi kamen sa Žan Klod Karijerom (bivšim Bunjuelovim saradnikom i prijateljem, poznatim scenaristom). Prvo šta me je on pitao bilo je:

“Šta hoćeš od mene?!

„Da izdam samog sebe!“

„Bićeš poslužen“.

Zaista ne želim da ponavljam istu stvar. Treba svako djelo da razvije i otkrije nešto novo. Prvo dolazi estetska strana, a zatim lična. Film je izvanredan za lični ego: okruženi smo sa sto osoba, naređujemo, vičemo, kao kad dječak konstruiše svoj svijet sa svojim egom, svojim narcizmom. U filmu pokušavate da ne sumnjate. Abel Gans je rekao: „Film je bojno polje.“ Zato se trudimo da dobijemo u vremenu, da nametnemo svoju moć i da dobijemo bitku.

Dok je literatura nešto sasvim suprotno: ona je strašan udarac našem egu. Treba biti krajnje skroman pred jezikom, pred bijelom stranicom, treba tražiti, izmišljati svaku riječ. Pred bijelom stranicom vi ste sami samcati, vi živite sa svojim sumnjama, nesigurni ste, mučite se i niko vam ne može pomoći.

U literaturi smo sitni, mizerni, čupamo kosu, borimo se za svaku riječ, tražimo riječi u rečniku i kad se one pojave, radujemo se svom otkriću. Čas se gubimo, čas nalazimo. Ponašamo se kao što je Helderlin rekao: “Svaki čovjek je – Bog - kad sanja, a - prosjak - kad razmišlja!“ U filmu smo Bog, jer puno sanjamo, u literaturi prosjak, jer razmišljamo.

*Ima jedan pisac koji je objavljivao knjige i koji se bavio filmom kao Vi i koga mi oboje volimo iz više razloga: to je Margerit Diras. Njen uticaj na Vas je bio dragocjen.

Moj otac je bio monarhista, moj brat komunista, a ja ni jedno ni drugo, da bih najzad postao anarhista. Uvijek su bile oštre prepirke između mene i mog brata za vrijeme obroka

Upravo tako. Prvi moj susret sa djelom Margerite Diras je bio je u Avganistanu zahvaljujući Alenu Reneu i njegovom filmu Hirošima, ljubavi moja! Vidio sam taj film za vrijeme avganistansko-sovjetskog rata u francusko-avganistanskom institutu u Kabulu. Sa filma sam izašao slomljen, poražen, opustošen. Bio je to za mene spoj filma - slike i literature - riječi. Film nije bio ilustracija riječi, i riječi nisu bile komentari slika. Riječ je odavala svoju dimenziju, slika svoju. To je za mene bilo ogromno otkriće, otkrovenje. Poslije izvjesnog vremena, u Francuskoj sam vidio u svim knjižarama knjigu Dirasove – Ljubavnik koja je dobila Gonkurovu nagradu. I od prve plate sam je kupio. Njena prva rečenica me je frapirala: Jednog dana bila sam već stara. Sama konstrukcija je bila nevjerovatna! Kako je moguće reći zbog jednog susreta - bila sam već stara? Tako odjednom, naglo? Pomislio sam: ovo je literatura! I odlučio sam da ne učim francuski u centrima za strance, nego preko literature. Kupio sam rečnike i naučio francuski zahvaljujući knjigama Margerit Diras.

*Kad ste na fakultetu održali predavanje o Kamiju pozvao Vas je predsjedni komiteta i rekao da je to buržujski intelektualac koji nije u programu.

Shvatio sam poruku. Ja sam živio u komplikovanoj porodici. Moj otac je bio monarhista, moj brat komunista, a ja ni jedno ni drugo, da bih najzad postao anarhista. Uvijek su bile oštre prepirke između mene i mog brata za vrijeme obroka. Ličilo je to na prave bitke. Sreća je bila što nam je otac obezbijedio bogatu biblioteku u kući. Poslije jednog puta u Sovjetski Savez moj brat je donio Lenjinovu glavu – one male skulpture što su se svuda nalazile. Ja sam stavio Sartrovu karikaturu na kojoj on drži pero u obliku mača upereno u Lenjina. Puno sam volio Sartra i Kamija, dok su ih avganistanski komunisti mrzjeli.

*Napisali ste: na zapadu je glavno pitanje- biti ili ne biti? A kod nas: reći ili ne reći? U čemu je problem?

U svim mojim knjigama moji junaci imaju problema sa glasom, sa riječima. Rasul iz knjige Proklet bio Dostojevski u početku gubi glas, Jasin – dijete, iz knjge Zemlja i pepeo, gubi sluh, u knjizi Strpljivi kamen, ne zna se da li čovjek u komi čuje…

Tokom naše istorije bili smo gušeni, nismo se usuđivali da govorimo. Čim bi progovorili, bili bi osuđivani. Znači, svaka riječ je bila važna, jer ako se ne izrazimo - mrtvi smo. Dakle, u tome je problem - riječ postaje egzistencijalni problem. Nije to samo psihološki fenomen – nego upravo egzistencijalni. Jer nas jedna jedina riječ šalje na robiju. Kao što je slučaj mladića iz moje knjige Hiljadu kuća sna i terora. Mladić je prilagodio riječi iz komunističke pjesme da bi se našalio, i odmah je uhapšen, nestao, mrtav bez traga, bez groba. Eto koliko riječ znači! I ne samo to. Zbog te represije i mi sami sebe krotimo i vršimo samocenzuru, iako nam vlast nije nad glavom, mi cenzurišemo iz straha.

Ne mogu da se pomirim sa varvarima

*Otkuda su i šta su to talibani?

Postoji tu čitava geopolitička igra. Većina potiče od avganistanskih siročadi koju su pokupili sirijski teolozi i podizali ih kao borce za vjeru – džihadiste. Talibani su ušli u Avganistan 1994. pod pritiskom Pakistanaca.

*I ko je bio tada predsjednik?

Benazir Buto, ona je dala zeleno svjetlo za njihov ulazak u Avganistan. Avganistan ima veliki problem sa Pakistanom zbog granica. Pakistan se, uz to, plaši Indije sa jedne, i Irana, sa druge strane. Među talibanima ima Alžiraca, Saudijaca, Pakistanaca i svi su oni zajedno okupirali Avganistan. Tajne službe Sirije i pakistanski vojnici su uveli talibane u Avganistan. To je trajalo sve do 2001. Sami vidite gdje je bio Bin Laden. Danas bi trebalo spriječiti snabdijevanje talibana u oružju i novcu. Religiozni i politički opskurantizam u Avganistanu tjera nas da se plašimo drugoga, da imamo povjerenje samo u Boga. Ja ne mogu da se pomirim sa varvarima. Moj junak derviš kaže: “Pakistan ubija tijelo, a Avganistan dušu.“

Život je negdje drugdje

Prvu knjigu koju sam pročitao u Parizu bila je Život je negdje drugdje. Poslije sam sve pročitao.

Kunderina rečenica: „Literatura ne odražava realni, nego mogući svijet“, iz knjige Umjetnost romana, imala je za mene velikog značaja. Ona je kod mene uvela pojam mogućeg u ljudsku literaturu. Prije njega se govorilo o realizmu, a on kaže da to nije realni svijet, nego mogući svijet.

To je, dakle, kombinacija svega – od realnosti do fikcije, tako je literatura jedina koja može u sebe da obuhvati sve ljudske mogućnosti, jer raspolaze imaginacijom i jezikom koji prevazilaze polja drugih umjetnosti.

( Branka Bogavac )