Kosa crta

Da je Crna Gora prirodno čudesna zemlja znamo od pamtivijeka. A da je Crna Gora zemlja čuda, dokazujemo svakodnevno sami sebi, posebno posljednjih mjeseci, od kako se rasplamsala javno-tajna rasprava o jeziku i njegovom imenu. Više je u našoj državi znalaca jezičkih, nego selektora-fudbalskih! Rasprava sve više dobija obrise kladionice, razlika je samo u tome što u klasičnoj kladionici možete odigrati “troznak” ali tada dobijate - ništa.

To se s jezikom upravo pokušava. U tome, kao i u svemu, prednjače političari. Pozicioni i opozicioni. Tako su minulog vikenda počeli da uključuju i matematičke znake. Trenutno je aktuelna “kosa-tanka”. U međuvremenu medijski se prepucavaju, dva, tri ili četiri jezička tabora, a Ustav Crne Gore je preko noći postao popularna i laka literatura i svak je čita kako mu srcu paše.

Evo već 47 godina od kako pišem, jasno i glasno govorim, uglavnom direktno - u mikrofon. Od toga, više od tri decenije sam tako zborio cijelom srpsko-hrvatskom jezičkom području. Pa i šire - slovenačkom makedonskom i kosovskom - pride. I uvijek sam govorio po naški - štokavsko-ijekavski (čitaj ustavno-crnogorski). Jer meni (baš kao, vjerujem, ogromnoj većini profesora, književnika, glumaca, novinara, javnih djelatnika...) nije bila neophodna definicija iz Ustava da me opomene kojim jezikom govorim i pišem.

Ni sada mi ne treba. Mene su godinama učili da jezik naučim, ali i da se jezik uči dok se god “živo”. U mojoj OŠ nekad bijaše maternji, docnije srpsko-hrvatski, pa srpski. Sada je to - crnogorski.

Da li ste se, posebno mladi roditelji, upravo ovih dana upitali, da li smo se svi zajedno ozbiljno zapitali, da li nam djeca u Crnoj Gori uopšte uče svoj jezik da ga zaista - nauče? I koliko učiteljima i nastavnicima, u tom mukotrpnom i svetom poslu pomažu mediji, na primjer. Posebno elektronski.

Po mom mišljenju, i da nam je jezički zakon engleski precizan, dakle, idealan, dugo smo i predugo - od obdaništa do staračkog doma - izloženi neograničenom jezičkom trovanju s malih ekrana.

Posebno od kako smo “usvojili” još jednu tehnološku tekovinu - kablovsku TV. Tako i najsavjesniji učitelji maternjeg jezika, (kako se do sad zvao) rade posao Sizifa. Jer sav njihov trud, upornost i znanje istope se kao sladoled na ovom vrelom suncu čim osnovci i srednjoškolci stignu doma i “odmora radi” dolete do tehnoloških blagodeti (TV, mobilni, di-vi-di, internet).

Uz sve (pretpostavljam) roditeljske predostrožnosti - ipak se djeci brzo otvore “vrata raja” - od crtanog preko srceparajućih serija do sportskih prenosa, pa i informativnih emisija. Da ne govorim o društvenim mrežama... I tu se djeca nehoteći ubrzo nađu pred zagađenim jezikom koji još bezazlenije - gutaju.

Od čiste srpske ekavice, preko hrvatske ijekavice, pa do bosanskog “iskvarenog”. Da ne govorim o našoj multijezičnosti - akcentima i padežima. Kako se ovaj sada već višegodišnji sudar škola-elektronski mediji svakodnevno ponavlja, na kraju, ubjedljivo pobjeđuju mediji, a djevojčice i dječaci su sve “sigurniji” da su ih u školama prosto pogrešno učili.

Da su naši jezikoslovci uložili bar pola truda i energije (koje su potrošili dokazujući da crnogorski postoji) samo na ovoj strateškoj raskrsnici - škola - jezik - mediji, vjerujem da bismo i o (nespornom) crnogorskom danas razgovarali mnogo razložnije. Uostalom, ni najveći negatori crnogorskog nijesu više zajapureni, a profesionalni branitelji crnogorskog skoro odreda upadaju u sopstvenu zamku.

Dokazuju aksiom! A upravo je aksiom da crnogorski postoji. U Ustavu - i to po imenu naše države. I tu je politička priča o jeziku trebalo i da se završi. Za svagda!

Danas, nekoliko godina od usvajanja Ustava i dalje političari i politikanti traže rješenje za čije predloge prosto GRAĐANIN ne može da ima racionalno objašnjenje i sve mu se priviđa kao da je ostao bez jezika.

Još jednom se, zapravo, pokazuje da je papir (teorija) jedno, a praksa drugo. Zato vam je moja višedecenijska praksa - jamac. Nikad, ama baš nikad, NIJESAM bio u (ne)prilici da bilo kome objašnjavam zašto, na primjer, govorim NIJESAM, a ne NISAM, SJUTRA, a ne SUTRA. I zašto je, kad izgovaram Savićević, Đukanović, Đuranović, naglasak na prvom slogu. Naprotiv, to je bila i ostala ključna karakteristična jezička razlika između mene i svih kolega iz TVBG, TVSA, TVZG, TVNS. Čak mi se, katkad, događalo da uživo upotrijebim i poneke tada “neknjiževne”, tipično crnogorske riječi koje danas imaju pravo građanstva i dodatna, službena slova.

O ta dva novouvedena slova - ovom prilikom neću ni - slovo.

To će prosijati jezički život kroz svoje sito, jer jezik je specifično živo biće. On će vremenom savladati sve prepreke, pa i predloženu “kosu/tanku”. Uostalom, ni jedan jezik ne trpi okove. Neophodno ga je pustiti da teče - ako ne može svojim tokom, jezik onda, baš kao i nepredvidiva rijeka - ponornica pronađe druge puteve.

Sve mi se zato čini da su sve ove godine od ustavnog definisanja jezika - do danas pojeli jezički skakavci, svih boja. Sve do danas to rade tobože u ime naše, u ime naše djece, u ime naše unučadi i u ime, takođe, Ustavom zagarantovane GRAĐANSKE Crne Gore.

I da ne zaboravim: autor ovog teksta nije Crnogorac iz popisa - već crnogorski državljanin.

( Milorad Đurković )