Željko Sošić: Ideal mi je bila emocija slike, a ne situacije

Film “Mali ljubavni bog” reditelja i scenariste Željka Sošića, premijerno je prikazan na ovogodišnjem XXV Filmskom festivalu u Herceg Novom, u glavnoj takmičarskoj selekciji na Kanli kuli.

Sošićev film izdvaja upečatljiv autorski koncept i nekonvencionalna dramatugija, a vizuelnim identitetom se svrstava u art film. U filmu uloge tumače Nina Violić, Nikola Ristanovski, Branimir Popović, Svetlana Bojković, Milan-Lane Gutović...

Inače, Sošićev film je prvi crnogorski film prikazan u digitalnoj tehnologiji, što predstavlja značajan iskorak u načinu predstavljanja filmova festivalskoj publici.

U filmu “Mali ljubavni bog” očigledan je raskid sa postojećim (klasičnim) kinematografskim pravilima i zakonitostima. Na kakvom konceptu počiva vaša rediteljska priča?

“Veliko je pitanje šta su, i šta znače klasična kinematografska pravila. Mislim da je to pitanje od značaja samo u sredinama poput naše, gdje je svako ko se bavi filmom (akademski ili praktično) siguran da baš on zna kako film treba da izgleda i kako 'mora' da bude napravljen. To je vrsta kratkovidosti.

Klasično u filmu nije ono što se izučava na školama, filmska klasika su Ejzenštajn, Friz Lang, Kubrik, Breson ili Tarkovski, a koliko su samo svi oni različiti! Dakle, želim da kažem da ja zaista ne znam šta su to klasična kinematografska pravila, i odbacujem stavove onih koji tvrde da znaju. Takvi ne shvataju suštinu umjetnosti.

"Siguran sam da je neophodno da umjetnik stvori svoja pravila, da surovo utiša okolne glasove i traga za svojom dubinom"

Naravno, ne poričem postojanje pravila i principa. Ali i to je u umjetnosti drugačije nego što se čini. U umjetnosti su sva pravila samo individualna. Velika je glupost prihvatati slijepo tuđa pravila. Još veća je nemati svoja pravila i principe, raditi bez svog promišljanja umjetnosti kojom se baviš.

Siguran sam da je neophodno da umjetnik stvori svoja pravila, da surovo utiša okolne glasove i traga za svojom dubinom. To je bio moj koncept rada, ne raskid sa bilo čim, već put u dubinu filma, u dubinu sebe i ljudi sa kojim sam radio.

Mi smo stvorili neka samo naša pravila, konstruisali smo neke scenske alate koje nismo nigdje prije vidjeli, kombinovali smo na svoj način optiku sa pokretom kamere, izgradili smo specijalne postamente za glumce koji su omogućavali skoro neprimjetan, a značajan pokret u kadru.

Sve to, i mnogi postupci u ostalim fazama rada su bili dio naših pravila. Nismo se kretali sigurnim terenom, i niko nije mogao znati da li će cjelina funkcionisati. Na premijeri se ispostavilo da cjelina filma postoji i da se drži na svoj način.

Pojedine sekvence filma su poput dugačkih video radova sa konkretnim audio i video simbolima. Kako ste zamislili korespondenciju u kojoj se nalaze video i audio elementi filma?

“U vašem pitanju je velika tema koja se tiče suštine filma. Naime, film postoji tek oko sto godina. To je za jednu umjetnost skoro neznatan period. Za prvih sto godina filmu su nametnuta sredstva iz drugih umjetnosti, najviše iz pozorišta, dramske i prozne književnosti. Ta sredstva su učinila da film postane ono što nije.

Film ne treba da počiva ni na dramskoj ni na narativnoj logici. Ko želi dobru priču, naći će je u književnosti, gdje joj je i mjesto. Reditelji su opterećeni mnogim problemima, pa i školama u kojim se izučavaju pogrešni elementi i doveli su film do najgoreg perioda u ovih sto godina.

"Mi nismo snimali kadrove i montirali ih, mi smo u scenama uspostavljali jedan emotivni i vremenski tok"

Ali, srećom, film se, kao i svaka umjetnost, svojim načinima bori za sebe i svoj napredak. Tako su umjetnici video radova postali bolji autori filmova od reditelja. Većinu relevantnih filmova posljednje decenije stvorili su video umjetnici.

Njihovi filmovi su bolji u svakom smislu, pa i tehnološkom. Na primjer, pandan onome što je po tehnološkoj perfekciji, inovativnosti i svemoći nekada bio Kubrik, sada je Bil Viola, video umjetnik. Filmski jezik u ovom filmu sastoji se od slike koja nije snimljeni prizor, već sredstvo oblikovano vremenom i emocijom.

Filmska slika je iznad svega, i sve što je u njoj samo je dio nje. Zbog takvih razloga neke scene mogu ličiti na video rad, a ja bih rekao drugačije - to je film, jer put kojim ide video rad je pravi filmski put. Video i audio elementi za nas nisu bili odvojena sredstva (iako ona to tehnološki jesu).

Mi nismo snimali kadrove i montirali ih, mi smo u scenama uspostavljali jedan emotivni i vremenski tok, i poštovali ga, gradili i puštali da traje i da se sam završava. U takvom poretku stvari nije dovoljno da video i audio elementi budu u skladu, da pomažu jedan drugom.

Neophodno je da se među njima uspostavi takav odnos da oni rade isto, da budu jedno i da zajedno tvore jedan veći element, koji smo nazvali filmskom slikom.”

U filmu se osjeća naglašavanje “drugačije” arhitekture objekata u kojima i oko kojih se dešava radnja filma. Šta ste time htjeli postići?

“Trudili smo se da je naša filmska slika jedno sredstvo, da se ne oslanja ni na glumca ni na prostor, već da ih sve obuhvati. Arhitektura je konkretna umjetnost, ali je prije svega kreiranje i izvedba objekata namijenjenih ljudskoj upotrebi.

"Stepenice kojim svakog dana prolazimo nekoliko puta nekad postanu naš život koji se prosuo pred nama"

Sav naš život, sve što smo ikada proživjeli, osjetili, rodili se, umrli, smješteno je u neku arhitekturu, u neku prostornost. Ako se u trenutku emotivnog sloma ili naleta sreće osvrnemo oko sebe, prostor u kom se nalazimo imaće posebne dimenzije, dobiće drugačiji smisao, posebne boje, svjetlo. Nismo samo mi smješteni u prostor, prostor je dio nas.

Stepenice kojim svakog dana prolazimo nekoliko puta nekad postanu naš život koji se prosuo pred nama, a savršena geometrija i beznadežna repetitivnost po kojoj gazimo daju mu prividni red i trajanje.

Nadstrešnica koja nas čuva od kiše iz nekih uglova izgleda kao da nam je već pala na glavu, kao da je mi svojom glavom držimo, a boja i energija materijala zrači našom snagom ili slabošću. Isto je sa prirodom, morem, kišom, suncem, zemljom. Velika je sreća čak i sam pokušaj da se ovo dokuči filmskom slikom.”

Insistirate na emociji i reklo bi se, da se zahvaljujući dobroj glumi prije svega, ona može osjetiti u relaciji sa publikom. Što za vas znači emocija na filmu?

“Mislim da film može samo na emotivnoj ravni da komunicira sa gledaocem. Pri tom ne mislim samo na prosta i jednostavna osjećanja, poput tuge ili radosti. U nama je beskraj različitih, neobjašnjivih, nesagledivih, bezimenih osjećanja.

"U filmu je gluma na zaista vrhunskom nivou, ali ima kadrova u ekstremno širokim planovima, gdje se glumac jedva vidi"

Umjetnost je jedino što je čovjek ikad napravio što se može na pravi način odnositi prema tom beskraju u nama. Moj ideal je bio stvoriti filmsku sliku koja ima svoju emociju, nezavisno od toga koja je situacija u kadru, koji prostori, šta glumac radi i u kom je glumac planu.

U filmu je gluma na zaista vrhunskom nivou, ali ima kadrova u ekstremno širokim planovima, gdje se glumac jedva vidi, a emocije postoje i izuzetno su jake. Dakle, ideal mi je bila emocija slike, a ne situacije, ili glumaca.”

Što očekujete od filma?

“Očekivao sam mnogo od publike, i to sam na prikazivanju dobio. Ne znam šta očekivati od filma. Ja sam mnogo vremena radio na ovom filmu, ali on je sad završen i postoji sam za sebe. 'Moje namjere su samo moje namjere', kako bi rekao Pol Valeri.

Možda se film otrgao mojim namjerama, možda on u susretu sa svakim gledaocem bude nešto drugačiji. Ja na to ne mogu da utičem.”

U publici ne zamišljam idiote

“Od kad je film premijerno prikazan, slušao sam mnoge ocjene, a jedna posebna koju sam zapamtio je da je to 'umjetnički, hermetični film'. Dešavalo se i da ta ocjena bude u stvari zamjerka. Kako smo došli do toga? Kako to da se nekom filmu zamjera to što je umjetnički? A šta je film, ako ne umjetnost?

"Ni najmanje me ne interesuje da bilo koga zabavim, opustim, zaboravim"

I druga teza se pokazala netačnom. Moj film nije hermetičan, publika je sama demantovala te ocjene. Desila se potpuna komunikacija gledalaca sa filmom, desilo sa sve najbolje čemu smo se nadali. Narednih dana sam sretao ljude koji su mi govorili kako su plakali, plašili se, kako su bili duboko emotivno pomjereni.

To znači da je neko u zabludi, da neko pogrešno procjenjuje hermetičnost, ali i da duboko i neoprostivo potcjenjuje publiku. Ja u publici ne zamišljam idiote kojim moram da serviram nešto banalno i površno, već ljude ravne sebi sa kojim želim da podijelim iskustvo svijeta i života.

Ni najmanje me ne interesuje da bilo koga zabavim, opustim, zaboravim. To nikad nije bio smisao umjetnosti. Ja od publike tražim puno, tražim potpuno učestvovanje i predavanje energiji filma, tražim da se u tom učestvovanju svako u publici suoči sa sopstvenim iskustvom i životom. To je sve upravo suprotno od hermetičnog.”

( Dragana Tripković )