Milo komandante, povedi brigade

Prije nego što je izašao na binu da se obrati vojsci, vrhovni komandant pozdravljen je na društvenim mrežama. Umoran od još jedne bitke za odbranu domovine, nošen hiljadama biračkih listića i lajkova po Facebooku i Instagramu, najavio je nove pobjede, koliko za mjesec, i nazdravio obećanom pohodu na Evropu. Njegova drugarica, nenavikla na miješanje sa vojskom, nježno je mazila nasljednika koji je, za razliku od oca nacije, teško disao u obruču partijskih drugova i pretorijanske garde. Generali u privremenoj penziji djelili su osmijehe pješadiji, a njegov prethodnik je sleđenim pogledom zurio u anđela političke smrti koji mu se ukazivao negdje iznad transparenata sa likom vođe.

Dok je sa razglasa odjekivao Sinan Sakić, a službenice administracije igrale ogrnute državnom zastavom, komandat se sa žaljenjem sjećao pješčanih plaža Dubaija i vožnji Parizom. Pobjedinički šampanjac teško je spirao ukus povratka i sjećanja na penzionerska druženja sa drugovima, kumovima i poslovnim partnerima. Večere na Šanzelizeu pretvarale su se u davne uspomene dok je, nakon godinu i po, ponovo oblačio crno izborno odjelo kao uniformu za odlazak na front.

Znao je da je povratak u stroj neizbježan, čak i prije nego što su kvislinzi počeli da šetaju po državnoj upravi. Država je opet bila klimava, partijska vojska razjedinjena, a običan svijet priželjkivao je čvrstu ruku. Da zaštiti od povećanog PDV-a, briselskih pritisaka i pucnjava po centru grada. Mislio je da će se problemi sami riješiti dok je razbaškaren u Brozovoj limuzini slušao upozorenja komesara da se u domovini šire retrogradne ideje. Nije pomišljao da sazove partijske sastanke ni kada su nekad najodaniji drugovi otvoreno očijukali sa nosiocima tih ideja. Nije tražio odgovornost dok su partijske uzdanice padale pod udarima stranih agentura prerušenih u nevladine organizacije. Ćutao je dok su čuvari partijskih tajni primali promotere fašističkih ideja i slali saradnike na njihove slavljeničke balove. Obrvu je prvi put podigao kad su počeli da padaju zaslužni prvoborci a običan svijet da priča kako vrhovni komandat živi u pećini jer su mu to naredili stranci. Mrštio se slušajući neuvjerljivija objašnjenja da najbolji borci odlaze u penziju da bi mladim komesarima dali prostor da šire partijsku ideju. Da su ponovo stigla smutna vremena shvatio je gledajući prvog generala kako, blijed kao kreč, sluša da se komandant vraća u stroj.

Kada je počeo da postrojava trupe po gradovima, znao je da će aprilski front biti tek najava prave borbe. Baš kao što je i očekivao, nacionalne i socijaldemokratske čete bez uslovljavanja su stale pod njegovu komandu. Bivši komandanti požurili su da poljube rubove šinjela prije nego što ga je i obukao, a poštena inteligencija ponudila je pomoć. Pod zastavu vrhovnog komandanta stali su i prvi generali, tek izašli iz njegove sjenke, a cvijećem i lajkovima zasuo ga je partijski podmladak.

Za to vrijeme četnici su odmarali od suđenja za veze sa Rusima, a trupe Bora i Ramiza slavile nove saveze.

Uljuljkani u obećanja stranih agentura, buržuji i inteligencija sumnjivog poštenja čekali su da se vojska sama uruši i otvoreno mu tražili nasljednike. Kada je prvi put viknuo da sa fašizmom nema kompromisa, domaći izdajnici su bili u bunilu a njegove trupe bile su duboko u neprijateljskim redovima. Strane komande ćutke su gledale aprilsku klanicu, a razbijene kvislinške snage nisu djelovale kao vojska koja može dobiti novu bitku u maju.

Ipak, komandant je bio samo prividno srećan dok je vojska slavila, a gradom odjekivali vatrometi i rafali. Nije mu promaklo da auta sa zastavama ne kruže kao nekad, niti mu je bilo lakše dok su se pojedini generali pravdali zbog kašnjenja na proslavu. Zavaljen u fotelju i opijen šampanjcem, pomalo se osjećao kao Staljin u maju 1945. Velika pobjeda bila je iza njega, ali se tek spremao rat sa mangupima u sopstvenim redovima. Zaludu im zaklinjanja u pobjedu komandanta i zdravice za dug politički život. Džaba napadi na strane agenture sa kojima su koliko juče sarađivali. Obećavanja majskih pobjeda i još bolje saradnje u vođenju države i vojske. Znao je da opet stiže vrijeme tajnih progona i čistki, bez kojih bi se uniforma svakog vođe nakupila prašine. Vrijeme šahovskih partija, koje ne smiju vidjeti vojska ni puk, u kojima se nečujno jedu kraljevi i padaju pioni. Malih bitaka u kojima nekadašnji drugovi bez glasa idu u egzil i nestaju sa fotografija, baš kao što su izblijedjeli komesar Svetozar, major Ranko i redov Igor.

O tome je mislio dok ga je garda štitila od poljubaca starih generala i mladih poručnika željnih karijere. Tamne oblake novih čistki vjerovatno je vidio i dobri vojnik Filip skriven iza komandantovih leđa. Ako se za ta smutna vremena nije pripremao u povratku iz štaba u Bijelom Polju, general Duško vjerovatno se već pomirio sa skorim odlaskom u partijsku aleju velikana.

( Samir Kajošević )