Vladimir Perović: Živimo u društvu koje je puklo

Reditelj Vladimir Perović rođen je na Cetinju, a filmsku i televizijsku režiju je diplomirao u Beogradu na Fakultetu dramskih umetnosti. Radi u TV Vojvodina kao reditelj i urednik dokumentarnog programa i vanredni je profesor dokumentarnog filma na FDU na Cetinju.

Dokumentarac “Život, priključenija i održivi razvoj jednog kokota” da sada je postigao zapažen uspjeh na 20 međunarodnih festivala, a u narednom periodu ovaj Perovićev film će učestvovati na filmskom festivalu ”Kinookus” (CineTaste) u Stonu, a film je uvršten u takmičarsku selekciju festivala “Golden Bol” u Adani, koji će biti održan krajem septembra.

Krajem ovog mjeseca film će biti prikazan na festivalu “Dokukina” u Zagrebu. Reditelj u razgovoru za “Vijesti” govori o motivu da snimi ovaj film, kokotu kao simbolu čovjeka, kao i o tome koliko je bilo potrebno napora i strpljenja da se odabere glavni akter za snimanje filma.

Film "Život, priključenija i održivi razvoj jednog kokota" do sada je zaokružio brojku od 20 nastupa na međunarodnim festivalima i osvojio pozitivne reakcije i publike i žirija. Šta je privuklo publiku u ovom filmu ?

A onda, siguran sam, jedan dio ljudi sigurno prepozna da priča nije o kokotu, nego o vama, meni, bilo kom živom biću, i da njen sklop u stvari pita: ko to vuče niti moje sudbine, je li sve unaprijed zacrtano, i koliko ja, tobožnji vlasnik svoje sudbine, uopšte učestvujem u njoj!?

Prije svega, svakako saosjećanje sa još jednim živim stvorom koji, ni kriv ni dužan, na vrhuncu slave, moći, punoće života, od ljudskog roda biva odabran, i, zarad jednog običajnog, tradicijskog rituala, biva ne samo ostavljen bez šanse nego žrtvovan, i to na način koji, čini mi se, još jednom proklamuje pravo ljudskog roda da ubija i radi vlastitog uživanja. A onda, siguran sam, jedan dio ljudi sigurno prepozna da priča nije o kokotu, nego o vama, meni, bilo kom živom biću, i da njen sklop u stvari pita: ko to vuče niti moje sudbine, je li sve unaprijed zacrtano, i koliko ja, tobožnji vlasnik svoje sudbine, uopšte učestvujem u njoj!? Pa onda tu je i priča o usponu i padu, o moći i detronizaciji, kakvi smo u jednom i u drugom slučaju, i tako dalje, i tako dalje… Siguran sam da ljudi na nekom nagonskom nivou iščitavaju sve to, čak i kad ga ne pretvaraju u ovakve riječi. A naravno ima dosta i onih koji na osnovu sklopa datih slika (i naravno na osnovu svojih životnih ubjeđenja, predubjeđenja, životnih stanja, socijalnih stautsa, znanja, iskustava, strahova, strasti, itd…), stvaraju svoj stav, estetski, životni, ideološki, kakav hoćete… Recimo nedavno sam u Tivtu, nakon projekcije, čuo, jedno za drugim, dvije zanimljive pozicije od dvije gledateljke. Jedno je bilo sasvim sugestivno pitanje, dakle stav: “Šta mislite, hoće li nakon filma ovaj običaj biti ukinut?”, a nedugo potom čuo sam odrešito: “Jaste, sve je tako, divno ste vi to složili, ali – ja mislim da običaj treba da ostane ovakav, ipak je to tradicija!...”

Šta Vam je bio motiv da snimite ovaj film?

Ono što se prvo nudilo jeste ta navjerovatna pitoresknost i Boke i mikrosvijeta pernate živine. Ali to nije dovoljno. U film sam ušao, odnosno u pisanje scenarija, tek kad sam bio siguran da imam jedan osoben ugao gledanja, i ključ. Ključ koji ne nudi elementarno prepoznavanje stvari, nego jednu dublju, i estetizantnu, misao. I jednu, čini mi se, snažnu metaforu. Dugo živeći u blizini tog rituala, ja sam kao i mnogi drugi, stvar samo konstatovao. Ali kad je u meni u jednom času provrela misao da život i sve u životu tog dvonožnog pernatog stvora ipak jeste život, ma koliko ljudska vrsta smatrala da je to život nižeg bića, da taj život ima svoj divan, skoro rajski tok, a da od časa kad se u taj tok umiješa ljudska vrsta sa svojim konvencijama i običajima, sav prirodni sklad i pravilnost tog toka bivaju potpuno razoreni, onda se očito javio i snažan motiv da svoje misli i emocije pretočim u slike koje ću podijeliti sa drugima.

Kako je izgledalo i koliko je bilo zahtjevno snimati film s obzirom na glavnog aktera?

Živimo u društvima, mislim na skoro cijelu ex-Ju, koja su u nekakvom skoro bezglavom samotraženju. Izgubili su se ideali i vrijednosti koje su njegovale mnoge generacije prije nas

Trebalo se malo raspitati o ponašanju unutar jedne pernate zajednice. Znao sam unaprijed priču o alfa-mužjaku, i ponešto o ponašanju pilića, kvočki, običnih kokošaka, pjetlova. Ostalo smo snimatelj i ja lagano otkrivali. Strpljenje, čekanje, lovljenje. ali nikako ne nasumično. Znali smo šta mogu biti naše gradivne cjeline, znali i njihov redosljed. Snimatelj Milan Stanić (onaj kome nije bilo teško pentrati se sa mnom i junakom više puta od Kotora do Velikih Zalaza, sve snimajući – “Dim”; onaj koji je u mrklom mraku na maloj kameri uspio da, bez dodatnog svjetla, u mrkloj noći, precizno usnimi razne vrste bokeškog ribanja – “Ribar Đorđe razgoni mrak”) i ovdje je sjajno obavio posao. Perspektiva – dosljedno kokošja. Blizina – ušli smo u oko. I iznad svega intonacija, karakter slike, koji sugeriše: od ljepote do rugobe, od vrhunca do ponora.

Da li kokot u filmu predstavlja čovjeka koji živi u poremećenom sistemu vrijednosti ?

Apsolutno može i tako da se gleda. Kao što sam već rekao, kad se u jedan tok, u jedan sistem vrijednosti, u jednu uređenost jednog društva, umiješa čovjek sa svojim, drugačijim pravilima, sve je poremećeno. Kojim pravom!? Živimo u društvima, mislim na skoro cijelu ex-Ju, koja su u nekakvom skoro bezglavom samotraženju. Izgubili su se ideali i vrijednosti koje su njegovale mnoge generacije prije nas. A nove se ne uspostavljaju lako. Pukle su ideologije, a tek najstarija od njih, religija… Društvo je puklo samo od sebe, ali bogami se i u njemu, u njegovom toku, u njegovom skladu, pojavio mračni majstor odozgo, da nametne, čak i bombama, kako život mora da izgleda. Bojim se da to više nije život… Tumaramo kao slijepci na poledici. Na razmeđi naše želje da živimo 17. vijek pred pošastima i prisilama nadiruće globalizacije, sa idealima koji bivaju prosto smiješni u elektronskom dobu. Dakle, htjeli ne htjeli, na tragu Vaše formulacije, čini mi se da onaj elementarni čovjek danas, kroz sve ove promjene, jednostavno biva žrtvovan, stavljen na panj nekakvog sumnjivog modernizma…

Koliko se zamišljena realizacija filma razlikuje od finalne? (Da li su uvijek neminovna neka odstupanja)

Ja nisam pristalica toga da stvar ispustite iz ruku, dakle: čak ni u dokumentarcu, barem u ovoj vrsti kakvu ja radim, ne smije finalno da se drastično razlikuje od zamišljenog.

Dokumentarizam nikad nisam shvatao kao sliku, odraz stvarnosti. Nego kao njenu dekompoziciju, i odmah rekompoziciju. Nastaje nova stvarnost, autorska. Trudim se da zamišljeno istjeram što je moguće više do kraja. Ima autora koji tvrde da stvarnosti treba pustiti da se odvija, sama od sebe, a da je naše samo da hvatamo. Nisam baš ubijeđen da postupak "catch as canke" vrijedi sam za sebe ukoliko unaprijed nemamo jasnu predodžbu šta želimo od te stvarnosti. Ne može "neka se desi šta se desi" ni u dokumentarcu ! A što ga ne bi – mi desili, što mu ne bsmoi pomogli da se desi, što ne bismo sačekali da se desi tako da već znamo gdje ćemo to dešeno smjestiti, sa čim povezati, i šta bi ono u konačnom moglo da znači !?… Ako nije jasno: ja nisam pristalica toga da stvar ispustite iz ruku, dakle: čak ni u dokumentarcu, barem u ovoj vrsti kakvu ja radim, ne smije finalno da se drastično razlikuje od zamišljenog. Ali ne smije ni autor biti rigidan pa odricati mogućnost da bilo šta nepredviđeno uvrsti u tkivo svog filma…

( Milica Radović )