Prijestonica se ponosi vrijednom i najstarijom vatrogasnom službom

Naredne godine, vatrogasna jedinica Cetinje proslaviće 130 godina postojanja, što je čini jednom od najstarijih vatrogasnih službi u Crnoj Gori.

Ova „stara dama“, osnovana je davne 1882. godine i više od vijeka baštini ljude koji su davali poseban pečat gradu pod Lovćenom.

Na Cetinju kada se pomenu vatrogasci, onda se ne misli samo na ljude koji će spremno doći na svačiji poziv za pomoć, već na 28 momaka koji su kao jedna porodica.

U subotu ujutro, u njihovim prostorijama na samom ulazu u grad, gdje stanuju već više od četiri decenije, zatekli smo dežurnu ekipu od pet članova: Nikola Knežević, Ivan Martinović, Nenad Popović, Aleksandar-Aco Martinović i Rade Marković, i komandira Peđu Moštrokola.

Na Cetinju kada se pomenu vatrogasci, onda se ne misli samo na ljude koji će spremno doći na svačiji poziv za pomoć, već na 28 momaka koji su kao jedna porodica.

Nikola i Ivan odmah su otišli u obilazak terena, jer su dan ranije ekipe bile u selima Katunske nahije zbog više manjih požara. Ostatak ekipe kreće u priču, čekajući da svakog trenutka zazvoni telefon, koji znači novu obavezu.

A obaveza vatrogasaca, ili službe zaštite, ima napretek.

“Iako većina ljudi misli da je naš posao samo gašenje požara, to nije tako. Radimo sve, od gašenja požara, spašavanja ljudi od poplava i povrijeđenih u saobraćajnim udesima, do vađenja stradalih u tim nesrećama, preko čišćenja ulica, kićenja grada, spašavanja životinja, čišćenja bunara, snabdijevanje sela vodom, i još mnogo toga”, kaže Peđa Moštrokol.

Svako ljeto puno intervencija

Avgust još nije ni gotov, a već su imali više od 40 intervencija. “Svakog ljeta je tako. Svi smo u pripravnosti, nema godišnjih odmora, nema izostanaka, jer bukvalno svakih pola sata nekome treba pomoć. A poznato je da je nakon nikšićke, cetinjska opština najveća po površini, tako da imamo veliku teritoriju koju pokrivamo”, dodaje Rade Marković.

Moštrokol priča da, osim požara, ovih dana imaju mnogo poziva od mještana cetinjskih sela koji nemaju pijaće vode: “Osim gašenja vatre, to je jedna od naših ključnih obaveza. Međutim, ovih dana, zbog učestalosti požara, ne možemo da stignemo na sve strane, pa se ljudi ljute na nas. Ali trudimo se koliko možemo”.

Donijeti vodu i u najazbitije cetinjsko selo, ili ugasiti šumu koja gori u okolini grada za vatrogasce predstavlja „lak posao“, u odnosu na intervencije u saobraćajnim nesrećama.

“To je najteži dio našeg posla. Kada nas pozovu iz policije da je došlo do udesa, onda znamo da nas čekaju užasne slike. Morate iz kola da vadite ljude koji su povrijeđeni, čiji su životi u opasnosti. Trudite se da to uradite što prije jer je svaka sekunda važna, a opet ne smijete da žurite da povrijeđenom ne biste nanijeli veće povrede. To je definitivno nešto najteže što radimo”, kategoričan je Aco Martinović.

Bilo je i neprijatnih scena

Nekih stvari ne žele ni da se sjećaju. Poput situacija, kada su iz automobila vadili mrtve ljude, među kojima je nerijetko bilo i djece.

“Ljudi često misle da je nama lako, da mi ne radimo ništa. Eto kada krene ljeto, ugasimo po koji požar i to je sve. A ne shvataju da bi svaki od nas pristao da je svih ovih godina radio i po 24 sata dnevno, samo da u sjećanju nema slike poginulih koje smo morali da vadimo iz kola i suze rodbine koja sve to gleda”, naglašava Nenad Popović.

“Znamo da to nije dobro i da je potrebno nositi kompletnu opremu, ali nekada jednostavno nemate vremena. Kada vidite da je nekom potrebna vaša pomoć , vi samo potrčite i kraj. To je vatrogasac, jer vas nosi srce”.

Trenutno raspolažu sa četiri kamiona koja, su, kako tvrdi Moštrokol, kvalitetna: “Oprema sa kojom radimo je dosta dotrajala, tako da moramo sami da je servisiramo. Do sada smo imali nedovoljno i uniformi, ali novi gradonačelnik nam je obećao nove uniforme i radna odijela, koja uskoro treba da dobijemo”.

Na konstataciju da se kroz Crnu Goru nerijetko vide slike kako vatrogasci gase požar bez adekvatne opreme, bez gas maski, i tako rizikuju svoj život, Rade Marković sliježe ramenima: “Znamo da to nije dobro i da je potrebno nositi kompletnu opremu, ali nekada jednostavno nemate vremena. Kada vidite da je nekom potrebna vaša pomoć , vi samo potrčite i kraj. To je vatrogasac, jer vas nosi srce”.

Cetinjski vatrogasci poznati su i po pomoći koju pružaju okolnim gradovima, Podgorici, Budvi, Kotoru, a kolege uzvraćaju kada je to neophodno.

Cetinjski vatrogasci poznati su i po pomoći koju pružaju okolnim gradovima, Podgorici, Budvi, Kotoru, a kolege uzvraćaju kada je to neophodno.

Dobitnici su 13-novembarske nagrade, a ubuduće će biti i dio jednog evropskog tima. Njih trojica - Acko Đonović, Igor Jovićević i Aco Martinović, završili su kurs za spašavanje od zemljotresa, i od sada njih trojica stoje na raspolaganju bilo kojoj evropskoj zemlji, koju zadesi zemljotres.

U novembru bi trebalo da se presele u novi dom, a za sada još vrijeme provode u neuslovnim prostorijama na samom ulazu u Prijestonicu. Nikada im ne nedostaje smisla za humor, a vole da se zna da svi navijaju za Partizan, osim Acka kome je ipak Zvezda na srcu.

Vremena za razgovor više nije bilo - zazvonio je telefon, ekipa se za tren našla u kamionu i krenula u Cuce, gdje je izbio novi požar. S nadom su ih čekali mještani sela Ožegovica.

Ljudi ne shvataju da bi svaki od nas pristao da radi i po 24 sata dnevno, samo da u sjećanju nema slike poginulih koje smo morali da vadimo iz kola i suze rodbine koja sve to gleda, priča Nenad Popović

U ekipu ne može niko ako prije toga ne volontira

Svaki od 28 cetinjskih vatrogasaca, ovaj posao obavlja najmanje 10 godina. I svi do jednog morali su da prođu volonterski staž, pa tek onda da postanu profesionalci.

Prema riječima komandira, cetinjski vatrogasci baštine tu tradiciju, tako da je svaki od njih godinama volontirao i davao sve od sebe da pomogne: “Tek kasnije smo svi prerasli u profesionalce.

Trenutno imamo nekoliko doborovoljaca, jer danas ljudi nijesu toliko zainteresovani kao nekada”. A među dobrovoljcima juče ujuro u vatrogasnoj stanici bio je i 14-godišnji Filip Latković, koji se praktično podigao uz vatrogasce.

“Od kada znam za sebe dolazim u vatrogasnu. Ranije me dovodio stric, a onda smo se preselili blizu Vatrogasnog doma, tako da sam praktično stalno bio tu. Oduvijek sam želio da budem vatrogasac. Sada mi se ispunila želja da volontiram. Idem sa njima na teren kada nijesu suviše opasne situacije, gledam kako rade i učim”, kaže mali Filip, penjući se na crveni kamion, koji će jednog dana možda i sam voziti.

( Danijela Lasica )