Sezona velikih promašaja

PROMAŠAJ PRVI

Petar Porobić. Bivši trener vaterpolo reprezentacije Crne Gore. Čovjek koji je našoj zemlji donio prvo i jedino evropsko zlato. Ode. Brzo i bez pompe. Našli mu zamjenu za pola dana. Godine i godine rada, uspjeha i rezultata padnu u vodu kada neko odluči da tresne šakom o sto i kaže – Dosta je bilo! Brzo i efikasno.

Ne poznajem tog čovjeka. Nikada ga nisam sreo, niti razgovarao sa njim. Zapravo od špalira političara i onih koji su trčali da se rukuju i slikaju sa njim, nisam imao ni šanse, sve i da sam htio. Znam o njemu tek toliko koliko sam čitao u novinama i gledao na televiziji njegove rezultate. Međutim, njegov problem, a i problem mnogih drugih uspješnih ljudi, je što rade i žive u zemlji gdje dobri rezultati traju onoliko koliko nadležnima treba kao pogonsko gorivo za njihovu paklenu mašineriju. Nakon toga ide intermeco i nova epizoda. Oduševljavanje, poltronisanje, slikanje, retorička trka za pravljenjem bazena i sve ostalo što političari želeći da se ogrebu o slavu - traje taman koliko njima treba. Sve ima svoju upotrebnu vrijednost – savladali su tu lekciju i drže je se.

No, valjda su ljudi koji vode ovaj sport sada odahnuli. Otjerali su čovjeka koji nam je donio evropsko zlato, cijeli niz dobrih rezultata. Ne treba prenebregnuti činjenicu da je u Crnoj Gori sve ispod zlata – goli neuspjeh jer mi smo, aman, bogom dani za sve. A ako i osvojiš zlato, potrude se političari i njima bliski da vam ga potamne. Da ga u kamen pretvore. Ili, još bolje, u zemlju pa da se prospe kao prah. Kao da ga nikada nije bilo. Ko zna, možda se krene i u već oprobani recept brisanja traka u RTCG, kako bi se osvježila i okrečila istorija pa za par godina sa snimaka snimci iz TV arhive volšebno nestane Porobićev lik pored bazena. Baš kao i u slučajevima političara koji su na taj način rješavali svoju umrljanu istoriju. No, ovdje je u pitanju evropsko zlato. Al' mi smo isti i za umrljanu istoriju i za zlato. S tom razlikom što umrljana istorija nosi mnoštvo kolateralnih ljudskih žrtava i strmoglav pad društvenih vrijednosti, a umrljano zlato sem žrtvovanja jednog, doduše zlatnog, čovjeka, nosi gorak okus onima koji rade. I vrijede. Zato smo tu gdje jesmo i zato ćemo biti tu gdje jesmo dok god je to tako. A kako sada stvari izgledaju, biće toga još. Jer kada jednom izgubite kompas zvani - sistem vrijednosti, onda vam treba puno da se vratite na pravi kurs. No dok je političara koji se trpaju đe im mjesto nije, dok je “društveno odgovornih preduzeća” koja prvo građanima naplaćuju (čitaj: kradu) novac za sopstvenu nesposobnost i javašluk, a onda mašu sa humanitarnim i sportskim aktivnostima i ulaganjima, nema naprijed. Nema. I ne može. Možda je neko umislio da i ovo kao jedino naš izum može proći, ali ne moće. Sreća je da im je trebalo malo vremena dok se ne snađu i primijene oprobane recepte, pa dođe zlato.

PROMAŠAJ DRUGI

Ukoliko ste građanin Crne Gore sa biračkim pravom i na posljednjim izborima ste izašli na glasanje, za koju ideju i za koju partiju ste glasali? Ako ste glasali stranku koja podržava crnogorski jezik u Andrijevici, zapravo ste glasali za srpski jezik. Ako ste u istom gradu glasali za „borbu protiv korupcije, kriminala i neodgovorne vlasti“, glasali ste za vlast.

Ako ste glasali za vlast u Ulcinju, glasali ste za opoziciju. A ako ste glasali za gradonačelnika Podgorice, onda ste glasali i za stranke čiji lideri, ubijajući vrijeme jer ga sada imaju na pretek, pjevaju nacionalionalističke pjesme na veseljima. Opušteno uz pićence. No ako ste glasali za stranke koje baštine kao političku vrijednost četnicki pokret i vojvode, onda ste glasali za evropsku Podgoricu.

Ako poslije svega ovoga ne znate za koga ste glasali, pratite slučaj "izborni zakon". E, tu nastaje pravi kumbulj. Cirkus. Ko je tu s kim i ko šta hoće u cijeloj ovoj priči prava je španska serija. Hoće, neće. Ti si kriv, ja sam kriv. Ti ćeš u Evropu, ja ću u Evropu. Mi građani treba samo da zaključimo iz cijele priče ko je kriv za neevropske integracije. Samo treba locirati „krivca“ i po njemu kao po pranju. To je bitnije nego neki tričavi evropski putevi, jer oni naše političare i ne zanimaju. Zapravo i zanimaju, ali na njihov neodgovoran, ako hoćete i nedorastao način.

Neshvatljivo je političko piljarenje naše političke elite, sa ciljem koji imate ispred sebe. Neshvatljivo. Neodgovorno. Nedomaćinski. Diletantski.

Oglodan parlamentarizam do koske. Trista grama izbornog zakona za trista grama zakona o opštem obrazovanju.

PROMAŠAJ TREĆI

Preko vrelog podgoričkog asfalta, tromo i uz metalnu jeku, dogegao se – obični, žuti bager. Uselio se u Kino Kultura i kako kakav ranjeni kiklop, mašući sporo i turobno, ubio Kino do njegovog temelja. Nakon što su se u kultnu knjižaru Kultura uselile lutke ogrnute raznobojnim skupocijenim i šljastećim krpicama i istjerale knjige i čitaoce, sada je to žuti bager uradio kinu. Našem kinu. Podgoričkom.

Za sve generacije ovoga grada kino je bilo kultno mjesto. Gurali smo se u redovima da vidimo najnoviji svjetski hit, molili Mesa da nas pusti i kada su sve karte rasprodate. Bila je to jedna od starijih zgrada u ovom gradu koji se ne može pohvaliti velelepnim građevinama iz prošlih vijekova. I dok se kina širom svijeta lagano preuređuju, da im se očuva stari sjaj i ubaci nova tehnologija – kod nas se ruše. Baš kao što su srušeni platani, baš kao što su lipe posječene, baš kao… Sjećate li se beogradskog bageriste Džoa? On je dovezao bager na demonstracije kojima je srušena nedemokratska vlast u Srbiji. Nama gradonačelnik dovozi bagere da produži svoju vlast. Što više staklenih i betonskih zgrada, to više ugovora, više para i više glasača. Od filmova i knjiga se odavno ne živi.

To već nije politički neodgovrno i nedoraslo. To je više od toga. Politički nevaspitano, bahato, bezobrazno.

Promašajima nikad kraja. Ovo su samo tri primjera proključala u doba avgustovske vreline. Zaključak izvedite sami. Do koje tačke ključanja ko može da izdrži. Ili je stvar prepuštena zakonima prirode - kruženje vode u prirodi je u toku.

( Darko Pajović )