Kalač: Namjerno se širi strah od Sandžaka, izbjegava se i manipuliše

Glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji uživa veliku popularnost u Rožajama i u Crnoj Gori, smatra predsjednik Bošnjačke kulturne zajednice (BKZ) i doskorašnji potpredsjednik Bošnjačke stranke Hazbija Kalač.

“To što se čuju pojedinačna gunđanja, negodovanja i osporavanja muftije Zukorlića su zapravo glasovi naše neslobode. Možda neočekivano iskreno, jer se od Bošnjaka u posljednjih sto godina očekuje da pričaju samo ono što im se kaže da pričaju. Ali, vremena se mijenjaju”, rekao je Kalač “Vijestima”.

BKZ je u ponedeljak i utorak veče organizovala zajedničke iftare u Rožajama i Petnjici kojima je prisustvovao i Zukorlić, glavni promoter obnove autonomije Sandžaka. Na skupovima su dijeljene i majice na kojima je pisalo „Sandžak za muftiju“.

Kalač kaže da je BKZ u Rožajama osnovana početkom aprila sa ciljem očuvanja i afirmacije svih nacionalnih, kulturnih i vjerskih vrijednosti bošnjačkog naroda u Crnoj Gori. On kaže da se ne radi o nikakvoj podružnici BKZ iz Novog Pazara, već o nevladinoj organizaciji sličnog ili identičnog djelovanja sa mnogobrojnim organizacijama koje se formiraju na skoro svim prostorima gdje žive Bošnjaci.

"Sandžak" neko hoće da protjera

Kalač ističe da pitanje Sandžaka „skoro da nema veze sa programom i radom BKZ jer je ciljno područje te NVO prostor na kojem žive Bošnjaci, što svakako prevazilazi teritoriju Sandžaka“.

“Ali vaše pitanje je interesantno, i na neki način implicira jedno uvriježeno mišljenje, stereotip, o tome čime se i na koji način Bošnjaci u Crnoj Gori mogu i smiju baviti. Šta god da radimo, nekako nam se podrazumijeva da radimo nešto što obavezno treba „pratiti“, nešto što je opasno i za samu državu. Takav stereotip ne dolazi niotkud već se projektira ciljno, stalno podgrijava i održava u životu raznoraznim izmišljenim konstrukcijama”, smatra Kalač.

Ako jedan Pljevljak ili Bjelopoljac, rođen u Sandžaku, danas ne smije ni izgovoriti ovu riječ, logično je da postavimo pitanje šta je sa osnovnim građanskim slobodama.

On vjeruje da se „iskrivljenom interpretacijom“ pitanja Sandžaka žele postići određeni politički ciljevi: “Ako se osvrnemo malo unazad za samo nekoliko godina, vidjet ćemo da se u Bijelom Polju nalazilo mnogo institucija ili organizacija koje su imale u imenu riječ Sandžak. Prisjetimo se hotela „Sandžak“ koji je preimenovan i sada se zove „Bijela rada“. Pojam „Sandžaka“ je neko označio kao strani i nastoji ga protjerati sa ovog prostora”.

Kalač ocjenjuje da je i nacionalno ime Bošnjak učinjeno skoro nepoželjnim i stranim: “Na pitanjima Sandžaka i našeg nacionalnog imena Bošnjak, može se mjeriti stepen naše slobode. Ako jedan Pljevljak ili Bjelopoljac, rođen u Sandžaku, danas ne smije ni izgovoriti ovu riječ, logično je da postavimo pitanje šta je sa osnovnim građanskim slobodama. Ako su svi Muslimani u svim državama bivše Jugoslavije, skoro stoprocentno povratili svoje nacionalno ime Bošnjak, a samo se Crna Gora po tom pitanju drastično izdvaja, može li se ta specifičnost braniti slučajem ili se tu radi o nečem drugom”.

Kalač nije mogao da odgovori na pitanje zašto se pozivu na zejednički iftar nijesu odazvali crnogorski reis Rifat Fejzić i istaknuti članovi i funkcioneri BS iz Rožaja, napominjući da vjeruje da je razlog zajednički iftar koji je iste večeri u Podgorici organizovala turska ambasada.

Neko namjerno širi strah od Sandžaka

Kalač vjeruje da se pitanjem Sandžaka manipuliše, te da se nastoji predstaviti opasnim, secesionističkim, antidržavnim: “Ima se za cilj razviti strah od tog pojma, što rezultira da i Bošnjaci u Sandžaku ali i u ostalim djelovima Crne Gore, riječ Sandžak počinju izbjegavati. Ljudi su bliskim ratnim iskustvima preplašeni a to stanje strahova neko namjerno produžava”.

Ima se za cilj razviti strah od tog pojma, što rezultira da i Bošnjaci u Sandžaku ali i u ostalim djelovima Crne Gore, riječ Sandžak počinju izbjegavati.

Pitanje Sandžaka, prema njegovom mišljenju, je klasično evropsko pitanje regionalzma: “Evropska povelja o regionalnim autonomijama, kao da je pisana za područje Sandžaka. Ako je to evropska priča, a Crna Gora je upalila sve motore ka evropskoj zajednici, zašto se u pojedinim djelovima evropskih standarda pristupa selektivno, na neevropski način i sa čuđenjem kada neko od Bošnjaka pominje evropske povelje, rezolucije i deklaracije. Kao da mi Bošnjaci nemamo pravo tumačiti evropske procese samostalno, dajući time svoj doprinos integracijama, već se možemo baviti samo pitanjima koja su nam „rezervisana sa nivoa“ i ništa preko i mimo toga”.

( Aida Sadiković )